„Slabosti, ime ti je žena!“, drevni je Šekspirov poklič!
Bilo je ovo početkom 17. vijeka, ali je i dalje veliki broj onih koji smatraju ženu slabijim polom. I među ženama ih je veliki broj.
Piše: Sanja Hajdukov
Ženskog roda je zemlja, voda, hrabrost, ljubav, vatra. Ženskog roda su čistačica, sobarica, sekretarica. Donedavno su zanimanja: doktor, advokat, direktor, hirurg… bila isključivo muškog, barem roda, ako ne i rezervisana za muškarce. Kao i uspjeh.
Stepen razvoja nekog društva ogleda se i u odnosu koje to društvo u cjelini ima prema položaju žene.
Ako podijelimo uspjeh i tradicionalnu podjelu rada, vidjećemo da se ženin uspjeh mjeri i priznaje samo ako je ušla u tradicionalno muško polje. Ako žena postane uspješna direktorica firme, ako transplantira nekome jetru, ako trči maraton i skače s motkom, a uz sve to ima djecu, muža i vrsna je domaćica, onda će svi, što istinski, što neoborivo da joj priznaju kvalitet. Statistike govore da je najviše 15% žena na rukovodećim radnim mjestima i na važnim državnim funkcijama. Barem u tome ne zaostajemo za razvijenim svijetom: manje-više, situacija je svugdje ista.
Ako se žena pak pokaže kao heroj u odgajanju djece, kao samohrana majka, ako pri tom od skromne udovičke penzije sagradi i kuću, nekako će se to smatrati prirodnim slijedom događaja i rijetko će se neko zamisliti nad tim istinskim izgaranjem, pogotovo ako je ta žena usljed činjenice da je ostala udovica, stoga ostala i bez naobrazbe, jer se posvetila opstanku svoje djece, takva žena neće biti primijećena, a kamoli priznata. Ovakva žena se ne smatra uspješnom, nego očajnom.
Dakle, uspjeh žene se mjeri time koliko se dokazala u utrci s muškarcima, premda se oni nikada nisu utrkivali uporedo s ženama u odgoju djece, kulinarstvu i ostalim disciplinama, prepoznatim kao dominantno ženske.
Nije me zaboljelo kada sam na Unverzitetu u Tuzli dobila otkaz, kada sam rodila treće dijete, koliko kad sam čula da je to par žena podržalo, videći u tome neke svoje labave šanse za napredovanje. Zaboravljajući da je na iskustvu bazirana izreka: „Nafaka je za noge vezana“.
Po meni vrag leži u tome da žena nikad nije tako opasna kao kad se okrene protiv druge žene.
Nekada se prodrazmijevalo da žene odgajaju djecu, dok muževi idu u lov. Kako smo se izborile za pravo glasa, tako smo nastavile da same sebi nadodajemo obaveze u kojima želimo da pariramo muškarcima. Ako uporedimo jednu ženu hirurga, koja danas uradi dvije operacije na otvorenom srcu, to je ravno podvigu kao kada bi u drevna vremena krenula sama u lov na divljeg vepra ili bizona!
Dakle, da bi se žena smatrala uspješnom, mora ući u muško polje, dok bi se muškarac smatrao totalno neuspješnim, kada bi zanemario svoju karijeru, ušao u tradicionalno žensko polje i počeo da se bavi kuhinjom i djecom, dok supruga radi ozbiljan direktorski posao.
Bilo bi zanimljivo znati koliko bi muževa bilo spremno žrtvovati karijeru zbog ženinog uspjeha, dok se kod žena to zna i podrazumijeva.
Snaga žene mi se nekako jasno pokazala, kad sam počela da okupljam oko sebe prominentne žene Tuzle kako bi zajednički radile, educirale se, napredovale, savladavale nove vještine, umrežavale se. Erazmo ženski klub je svakog dana bivao veći, oko neke nove ideje, novog znanja, novog smisla redovno se okupi 50-ak žena. Razmišljala sam da nikada nisam čula da se okupilo 50 muškaraca kako bi dobrovoljno pristupilo nekoj neobaveznoj edukaciji. Mjesta okupljanja većeg broja muškaraca su samo utakmice i političke partije. Zaključujem da žene upornije nose ideju i puno ranije prepoznaju zajednički interes na pitomiji način, bez nametanja dominacije i bez isticanja ličnog interesa u prvi plan. I zato nisu uspješne u politici. I tu nije BiH nešto drugačija od ostalih nego je prosto ista među jednako neprimijetnim ženama političarkama u cijeloj Evropi, gdje samo Hrvatska i Njemačka prednjače kao one zemlje koje su bile spremne dati ženi u ruke i pečat i žezlo, one države gdje se svečana garda postroji da joj žena salutira!
Da li smo na svoju štetu izvojevale pobjede u borbi za izjadnačavanje s pravima muškaraca, da li smo uspjele ako smo pokazale da možemo da vozimo avione i rakete, pucamo penale, penjemo se na dalekovode, ako i dalje vlada opšte mišljenje da su muškarci bolji vozači, da je slabosti ime žena i da je veća sreća imati sina nego kćerku?
Žena će oprostiti muškarcu i najteže poroke, ali žena ne prašta drugoj ženi ni njene najveće vrline. Kako onda doći barem do 30% društvene zastupljenosti? Sigurno ne tako što će nam muškarci prepustiti te pozicije, sigurno ne tako što će nam država omogućiti bolje uslove. Ne, nego samo sopstvenim trudom, dokazivanjem i međusobnom potporom. To je jedini način. Naš problem je i što se same povlačimo i što jedna drugu obeshrabrujemo. Uspjeh polazi za rukom samo onima koji vjeruju da ga zaslužuju.
Da li smo se lagano trebale držati šporeta i odgoja djece,a muževe puštati da budu vitezovi? Ne znam. Ali znam da je sve drugačije od kad sam poduzetnica. I neka me niko ne zove poduzetnikom! Ja sam žena koja je prošla strahove od neuspjeha, angažovala svoje talente i pokazala mnogima ko zida a ko visak drži. I rekla sebi: „Bravo majstore.“ Pa neka je majstor muškog roda.
Neka se zna da sam ponosna na svoj grad u kojem počinje Festival savremene žene! Neka to bude istinski karneval i vatromet naše dobre energije, naše ljepote i naše snage: da pokažemo da smo i vatra i voda, zemlja i ljubav, snaga i sreća. Da smo sve na čemu počiva život. I neka žive sekretarice i direktorice, predsjednice i sobarice, majke i poduzetnice. Neka to bude festival u svakom pogledu, mjesto gdje ćemo pokazati da mi ne želimo da dokazujemo da smo podjednako dobri menadžeri i vozači, nego mi hoćemo da se uspjeh prizna tamo gdje se uspjeh dešava. Naša snaga prepoznaće se i po tome koliko smo spremne jedna drugoj da pomognemo. Jedna drugoj da priznamo uspjeh!
„Slabosti, ime ti je žena!“, veli Šekspir. I kad sam počela pisati ovaj tekst znala sam da je prvenstveno na svoju slabost mislio! Na svoj drhtaj. I trebamo biti toga svjesne. Snaga je žena i u svojoj savremenosti se trebamo redati tako da jedna drugu podržavamo. Mnogi bi našu snagu slabošću zvali, ako bi mi same jedna pred drugom zadrhtale. No jedinstvene i hrabre u svojim zahtjevima učinićemo čuda njegujući vrijednosti koje zajednički dijelimo. Da budemo graciozne kao srne i hrabre kao vučice. Jer Hrabrost je, baš kao i Snaga – takođe žena. A ako me pitate kako i kada ćemo postići barem 30% društvene zastupljenosti, moj odgovor je: „Ne znam!“ Ali hrabrima se put pokaže sam!
