Počni da govoriš volim te. Sebi.
Njemu. Majci. Ocu.
Pokušaj da vjeruješ sebi. To će te vratiti tebi.
Ženo, osjeti žeđ da budeš žena.
Počni da daješ sebi pravo da nećeš i da ne želiš, a ne da ne možeš. Ne oduzimaj sebi moć.
Počni da živiš u sada i ovdje. Jer jedino što postoji je snaga ovog trenutka.
Počni da se vidiš kad se ugledaš, sasvim slučajno, na staklenim površinama velikih izloga pored kojeg prolaziš dok žuriš da stigneš na vrijeme. Za posao. Za vrtić. Za pregled. Za sve ono što si sebi zadala tog dana.
Počni u tom liku kojeg nekad ne prepoznaš, da vidiš sve ono što je on nekad bio.
Sjeti je se. Vrati joj se. Trebate se. Strpljivo te čeka. Tvoja duša. Tvoje nasukano dječije ja.
Foto: Pixabay.com
Tu je na onom istom mjestu gdje je tvoja dječija ruka uvijek znala lako da je nađe, ona tačka na stomaku, pa malo iznad, baš tu gdje kucka. To pokušava da izađe, da procvjeta i zapupi. A ti ukrštenim rukama grliš sebe i prekrivaš tačku, dodirujući svoje lopatice vrhovima prstiju, plašeći se da nešto zbilja ne izađe iz mršavog pulsirajućeg stomaka.
Neko, koga možda nećeš poznavati. Neko drugi. Neko ko ti sliči, ali nije ista ti. Možda iz straha da je pustiš još nisi naučila ko si.
Možda iz te potrebe da je kontrolišeš, čvrsto je grliš, da ne odleti.
Zbog te potrebe za kontrolom, nijesi naučila da prepoznaš koje borbe nijesu tvoje. One u kojima se ne ostaje. One iz kojih bi trebalo otići. Bez osvrtanja.
Hej ti, raskrsti svoje, sada već duge, prekrštene ruke. Pusti svoje umorne lopatice nek ih grije sunce. Ispravi se. Nek spadne teret sa tvojih leđa.
Možda ti na tom mjestu sada izrastu krila. Tvoja.
Foto: Pixabay.com
Ona o kojima si sanjala često, ispod djevojačkog pramička kose, dok si maštala o svijetu i ako ga nijesi znala, praveći ga po obrisima sopstvene duše. Vjerujući mu. Znajući da će sve biti dobro, bez da ti neko kaže.
Krila koja će uvijek biti tu, dovoljno velika da te prigrle, dovoljno jaka da te zaštite, dovoljna velika da u njima staneš ti.
Baš po tvojoj mjeri.
Krila zbog kojih nećeš biti sama. Krila zbog kojih će nestati potreba da neko vjeruje u tebe, jer ti ćeš vjerovati sebi.
I zato pusti nek kucka. Nek pupi. Nek izađe i nek se rađa. Sve ono za čim si tragala spolja, nalazi se tamo gdje nijesi nikad tražila. Unutra. U tebi.
Ženo budi prvo svoja, pa tek onda nečija.
Autorica: Boba Uskoković
Izvor: lolamagazin
