Da preskočim onaj dio frke kad mi se dijete rodilo – šta ću, kako ću, hoću li umjeti (kuku!) da od ova 4,5 kila mesa čovjeka napravim.
A kako nisam psiholog, ne ide ni da vam pričam o modelima vaspitanja i filozofiram o tipovima ličnosti roditelja. Umjesto toga, navešću vam nekoliko momenata iz njenog, još malo pa osamnaestogodišnjeg života, kojih se živo sjećam, i za koje mislim da su bili važni. Baš važni. Dovoljno je velika da ako ovo i pročita, sada je kasno. Mislim, sada smije da sazna.
Jes’ mi malo glupo da se hvalim rođenim djetetom, pa ću preko pola razloga za moj roditeljski ponos da izostavim, ali ću vam reći da mi je dijete vrlo duhovito, čovječno, nepovodljivo, kritično i samostalno. Te su mi osobine važnije od njenih petica.
Kako smo do toga stigle, ne znam baš ni sama. Ima genetike (dobro, de – s obje strane), ima vaspitanja, ima njene autonomne ličnosti, učiteljice, nastavnika, profesora, drugarica, drugova, knjiga, filmova, muzike… Ima svega.
S moje strane, između ostalog, bilo je i ovoga:
Najranije djetinjstvo nam je prolazilo normalno – ništa nismo sterilisali, smjeli smo da pokupimo grisine i kad nam ispadnu u parku, izbjegavali smo skupe igračke, zamajavali smo se satima običnom kutijom od kreme (otvori – zatvori aktivnost), dobijene barbike smo proslijeđivali drugim djevojčicama, čije su mame to voljele, a mi smo imali razne kockice, plasteline, bojice…
Kada je sa 3,5 godine krenula u vrtić, postigle smo dogovor: ne smije da tuče djevojčice, i dječake sitnije od sebe; ostale smije, ako oni prvi udare, ili da bi odbranila nekog slabijeg. Molim lijepo!
Nedelju dana poslije 4. rođendana, otišla je na prvo zimovanje sa vrtićem (poslije je išla redovno i na zimovanja i na ljetovanja, bez roditelja). Ne vezujte djecu sebi za suknju! Osamostaljujte ih. Sebični ste ako ih ne pustite samo zato što će vam nedostajati. Ali, ne tjerajte ih da idu ako djeca nisu spremna. Ovo moje je bilo spremno.
Negdje u tom periodu sam na internetu naišla na studiju neke engleske naučnice (naravno da se ne sjećam imena), koja je sasvim naučno objašnjavala da sviranje klavira u uzrastu od 4 do 6 godina direktno utiče na inteligenciju djeteta. Baš klavir, i baš tada. Tvrdila je da se jedino tom aktivnošću postiže da neke moždane ćelije bacaju električne impulse do nekih drugih, sa kojima se inače ne bi nikada “srele” ako nema tog klavira do 6. godine.
Ne sjećam se kako, ali mene je ta naučnica ubijedila. To je bio jedini moj roditeljski zahtjev vezan za njene aktivnosti, ikada! Išla je na privatne časove i svirala klavir u tom uzrastu. Poslije je nastavila još nekoliko godina, ali što se mene tiče mogla je i da izabere da neće više.
U vrtiću se prijavljivala za sve i svašta, i za sve je imala podršku: škola plesa, škola karatea… i tako redom, do ‘školice za manekene’. Pošto je meni sasvim odvratno da djevojčice od pet godina uče da vrckaju i trepću, to nisam htjela da dozvolim. Jedino to, ikada! Kako? Pa pitala sam je šta je u kojoj školici učila, ona je odgovarala, a za školicu za manekene nije baš znala čemu služi. Kad sam joj objasnila, samo je rekla: “Šta? Da učim da hodam?! E, svašta!” I sama je odlučila da neće. Da, to je ta najveća roditeljska mudrost – pusti dijete da odlučuje samo, ali se potrudi da odluči kako treba.
Jedina situacija u kojoj sam tražila vezu za dijete, bio je izbor učiteljice. I danas mislim da to ne treba prepuštati slučaju, ako je ikako moguće. Ja sam našu odabrala još dok sam bila trudna (onako, uz malo preračunavanja ko će da preuzme generaciju kad moje dijete krene u školu).
Odabrala sam učiteljicu za koju sam znala da je veoma zahtjevna, da ima mnogo iskustva, i da vrlo kritički bira šta od novotarija treba da usvoji, a šta ne.
Na prvom roditeljskom je tražila naše odobrenje da tako radi, i dobila ga je. Iz te njene generacije većina učenika je i danas odlično. Eh, da ne zaboravim – podjednako mi je bilo važno što sam znala da se ta učiteljica stalno smije. Ne dajte djecu mrgudima! Sretaće ih dovoljno kad porastu.
Negdje u drugom razredu ukapiram ja da ona smatra da su joj samo petice suđene, da se ništa ispod toga ne smije dogoditi, a bogme, malo je počela i da se pravi važna po tom pitanju. E, nećeš, sinak! Odem do učiteljice i zamolim je da mom djetetu da trojku. Žena me gleda razrogačeno i kaže da takav zahtjev još nije dobila u radnom vijeku. Objasnim ja njoj potanko o čemu se radi, i ova joj sutra zvizne četiri minus (klela se poslije da trojku nikako nije mogla da joj da).
Dijete, ko popišano, da prostite. Ja hladna ko špricer. Kažem “Pa, šta? Je l’ to može da se popravi?” – popravimo, preživimo, shvatimo da je sve to za đaka, i da kraj svijeta izgleda drugačije.
Čini mi se da je bila peti razred, kad mi je kod kuće opisivala kako njena drugarica iz odeljenja ni danas nije umjela da uradi zadatak, pa su joj se svi smijali, jer je ovakva i onakva. Opa! Tu se ja uozbiljim, na licu mjesta sastavim scenario kako to dijete vjerovatno svakog jutra plače, tužno i pretužno, ne mili mu se u školu da ide, gdje se svi druže i raduju, a samo je ona tužna i njoj se smiju. Pa malo skrenem na “Je l’ ti misliš da si lično zaslužna što brzo kapiraš i lako učiš? E, pa nisi. Imala si sreće. A ona je imala manje sreće, i vi je maltretirate zbog toga. Pravi čovjek bi joj ponudio da joj pomogne i objasni, umjesto da joj se smije.”
I verglam tako, baš nadahnuto, dok mi se čedo nije rasplakalo, ne zbog grdnje, nego od tuge. Ukapirala je kako je lako povrijediti nekoga. Na tu sam “lekciju” možda i najponosnija.
Sama je birala drugi jezik koji će učiti u školi. Sama je birala kad će građansko, a kad vjeronauku. Sama je birala koji će smjer upisati u gimnaziji. Sada sama odlučuje šta će da studira. Ima prava na to.
Imala je 15 godina kada je na početku ljetnjeg raspusta izjavila da ne zna šta će od dosade ako ne bude imala čime da se bavi tokom ljeta. Sjela sam za računar i ubila se tražeći neki volonterski program na koji primaju i maloljetne. I nađem Nišvil! Bila je to ljubav na prvi pogled (ove godine opet volontira tamo). I tek tada shvatim šta sam, grdna, uradila – 10 dana, Niš, a njoj 15 ljeta. Kuku, šta ću sad?
Ništa. Spremim se i ja, nađemo varijantu da boravimo u stanu divnih ljudi koji su tada bili na moru, i odemo zajedno. Naravno da se podrazumijevalo da može da ide gdje i ostali, ostaje dokle i oni, ali da ja budem u istom gradu, za ne daj Bože. To je bilo predivno iskustvo, i mnogo volim što je išla.
Sa 16 godina je saopštila da hoće u Češku, na razmjenu đaka. Troje najboljih stiču pravo da idu na tri mjeseca, i ona je riješila da bude među to troje. A lijepo je imala varijantu da ide i na 15 dana, kao sav normalan svijet. Prvo sam ispala kreten, i rekla da ne dolazi u obzir, i ubila se tražeći jedan jedini razlog u koji ću da uprem prstom i kažem “E, zbog ovoga ne možeš!”. Nisam ga našla. Promijenila sam mišljenje poslije pet dana i pustila je.
Istina, uticao je i njen preneražen pogled kada sam rekla da ne može, jer je zaista ogroman trud uložila da se sama izbori za to. Nema tu veza i vezica, bratac! Njen lični uspjeh. Sada kada o tome razmišljam, presrećna sam što je išla. Ja u njenim godinama nisam imala takve mogućnosti. (Uzgred, za vrijeme boravka u Češkoj, dvaput je s drugaricom malo silazila do Beča, ‘nako, turistički. Njih dvije, same!)
Mislim, nisam ja sada ovim tekstom izmislila neku toplu vodu, ali vas ništa nisam ni slagala. Ako možete nešto da zaključite iz mog iskustva, drago mi je da sam ga podijelila sa vama. Griješimo, mučni, vaspitavajući ih, a sve vrijeme mislimo da radimo u njihovom najboljem interesu. Nigdje, ba, nema škole za dobrog roditelja. Čitaš neke knjige, čitaš, pa ih baciš, jer ukapiraš da je najbolje da slijediš svoj osjećaj. A taj osjećaj ipak nije uvijek najbolji za dijete. Nekad je samo za nas najbolji.
Još sam ja imala tripove da će izrasti u nesigurnog mladog čovjeka, jer ja umijem da budem baš dominantna, da režem komentarima. Ali, ne. Otrglo se dijete, sve u šesnaest. Već nekoliko godina sa njom razgovaram maltene na ravnoj nozi. Dobro, kad baš treba, smračim se, i tada zna da pregovora nema, ali su takve situacije baš, baš rijetke.
Teško je tu biti pametan.
I stvarno je zaguljeno danas biti majka!
Ali je, brate, mnogo lijepo.
Izvor: Lola magazin
