Šta znači biti samohrani roditelj znaju samo oni koji su se našli u toj situaciji. Ipak, i svi drugi misle da znaju gdje samohrani roditelji griješe, šta im je potrebno i kako bi trebalo da se postave.
Autorka pisma koje je objavljeno na sajtu Buke riješila je da se obračuna s nekim predrasudama koje vladaju u BiH, ali i u našem društvu. Njen tekst o tome šta znači biti samohrana majka prenosimo vam u cjelosti.
“Za pametnjakoviće da odmah napomenem: nije to ona što sama uzme da jede. Neopisivo mnogo je više od toga.
Kada je u pitanju samohrano roditeljstvo i broj samohranih majki, statistika kaže… u stvari u BiH i ne postoji pouzdana statistika ni za šta što je važno. Psiholozi kažu da je samohrano materinstvo – pa ide niz objašnjenja. Sociolozi kažu da je samohrano materinstvo – pa ide niz definicija. Teolozi kažu da su samohrane majke – pa niz savjeta. I svi nešto kažu. I uglavnom kažu oni koji nisu samohrane majke. Štaviše, još su i muškarci. A muškarci su, osim ako nije drugačije dokazano, nerotkinje, pa samim tim im se ne da pripisati materinski osjećaji. Raspravljati se, do beskraja i nazad, može uvijek kako su pojedini muškarci bolje „majke“ nego mnoge žene. Pojedini jesu. Nježni, pažljivi, hrabri, predani, brižni – slažem se i lično poznajem neke. I kako pojedine majke svoju djecu ne znaju… pa bla bla bla… Sve se slažem. I istina je. (Majka je svetinja. Samo je jedna mati! Sve ok, sve stoji.) Ali to nije tema.
Samohrana majka u suverenoj nam i nepoderivoj, jednoj i jedinoj BiH je blic tema ovoga blic članka o, ruku na srce, jednoj grande temi. Šta radi ta žena, ko je ona, kud hoda, s kim se druži, do čega joj je, kakve joj se vrline pripisuju, kakve mane? U nekom normalnom društvu samohrana majka je Institucija. Bedem satkan od snage, ljubavi i volje. Žena sa kojom ti je čast izaći i družiti se. Osoba od koje imaš šta čuti i naučiti. Žena koja cijeni pažnju, nježnost i kojoj treba ukazivati pažnju i nježnost.
Žena čiju hrabrost treba poštovati.
Žena koja zna šta je hit na Top Geeru, koja je najbolja pjena za brijanje, gdje se može ići na časove šaha, kud se izlazi, koji je novi album Ed Sheerana, šta je Higgsov bozon, što ne treba gledati Farmu i rijaliti šoove, šta kad mu cura kaže da može izaći za petnaest dana – šta to znači, šta znači suverenitet jedne države, hoće li dolar pasti ili rasti, ko je kriv za rat u BiH, mrze li Rusi Muslimane, da je crno u modi i da je najpoznatiji bosanski jutjuber napravio novi klip u kojem priča o gubljenju nevinosti tokom nove godine, da je blajnd dejting u modi i da se mora biti ‘in’, to je žena koja sjedne i sa svojim djetetom, bez obzira što mu je 16, objasni kako se pije, da se ne otruje alkoholom ako baš ne mora, ne spava dok se on ne vrati odnekud, bude mučena paranoičnim mislima: šta ako se desi (i tačno je: ne daj ti Bože ono što mati pomisli), ona koja na nekom parkingu izađe iz auta (koje sama redovno pere, servisira, održava, kupuje dijelove i zna po zvuku je li stabilizator ili je amortizer, je li svjećica ili samo gorivo ako je benzinac) i sjedne na suvozačko mjesto i kaže: aj sad ti probaj voziti… polako ćemo. Samohrana majka je žena čiji odgovori oblikuju generacije, odgovornost za svaki odgovor je samo njena, to je žena koja u datom trenutku savjeta može tražiti samo u svojim instinktima i razumu.
I nadati se da je rekla ono što je ispravno, pravedno i pošteno.
Ona nije samo samohrana. Ona je samopokretna. Samomisleća. Samostalna. Samoodlučujuća. Na plećima, kao Titani, nosi svoju djecu, svoj dom, posao i cijeli svijet. A u isto vrijeme je i samo jedna najobičnija žena koja bi se, kao djevojčica, radovala nekom izletu, ili putovanju koje nije morala sama organizovati, nekom susretu koji ne mora sama inicirati. Nečijem trudu da sitnim gestom pokaže da je razumije. Ona čija je potreba za zagrljajem veća od potrebe za seksom. Ona koja pod kontrolom drži i nemoguće – svoju strast, nagone. Ona koja je uvijek raspar kad se izlazi i nikad nema s kime da pleše. Ona koja balansira na tankoj liniji latentne usamljenosti i poslovne ambicije i preopterećenosti. Ona koja duplo više truda uloži da voli sebe – jer je jedino sa sobom u vezi. O, da, puni smo velikih izreka tipa: voli se sama, pa će te drugi voljeti. Sve stoji. Samo što je u kontekstu zvani ‘samohrana majka’ to gotovo jedina opcija. Ona je slobodna. Nije „ničija“. Osim svoja. Ne polaže račune. Ne odgovara na pitanja. Može je se „pjesmom kupiti. Lukavo i slatkorječivo“. Može joj se podvaliti ljubav. I to je čini metom za predatore. Ne uvijek i nije pravilo, ali najčešće, učtivo rečeno, „zauzete“ predatore – one koji joj, na sve zadatke koje ima, nadodaju i još krivicu da uzima nešto što joj ne pripada, a što se tako lijepo upakovano, obično u pravom trenutku, nudi, te odgovornost da će, napravi li pogrešan potez, otkriti nečiju tajnu i napraviti strašni potres…
Jer ona ima sve što je takvima potrebno: razum, iskustvo i seksipil zrele žene i ranjivost one koja bi često sva blaga svijeta dala za jedan minut toplog zagrljaja.
Iskreno, ponekad mislim da bih se nasmrt zaljubila u prvog koji, kad se zaglavi prekidač na šporetu, kaže: de, ba, ne sekiraj se – ja ću… Ta čarobna sintagma: ‘neka, ja ću’…. koja se ne može odglumiti, niti namjestiti, ta fraza koja je muzika za uši svake samohrane majke je, ujedno, i ključ za sve brave ovoga svijeta… Neko bi pomislio da je ‘volim te’ ključ. Nije. To kad si mlad. Barem ja tako osjećam. Nikada je nisam doživjela – čarobnu sintagmu ‘ja ću’. Ali čula sam da postoji. Ako postoji – onda nije mit. Samohrana majka je ona koja je godinama sama. Uvijek na stand-by. Uvijek u nekom iščekivanju, naoko pomirena u sebi sa sobom i sa svijetom, krije…. mali žar… neku malu nadu… I laže sebe da ne krije ništa. Samohrana majka je kriva za sve: što se dijete ne bavi sportom, što bježi sa časova, što puši, što je satima na računaru, što srče kad jede, što nije agresivinije, što odustade od muzičke, što kupi jaknu od xxx maraka, uči se da troši, ništa ne zarađuje, što je suknja prekratka i šminka se ko da je striptizeta, što ne traži posao, što razmišlja o glupostima, što ne ide na sahrane. Samohrana majka samo gleda kome će se natovariti na grbaču i čijeg bi čo’jka ukrala. Iskrada se po noći i odlazi nepoznate stanove. Rijetko kad je to iko vidio – ali su čuli, rekla ova da je ona s onim, znaš od one… Ona je interešdžija, najgore vrste.
I djecu uči da budu interešdžije. I njenoj djeci kažu: Isti si ona svoja mati! Ni ne znajući da je to najveći kompliment.
Nikada je niko ne pohvali za poslovne uspjehe koje je postigla. Džaba joj svaki – nije postigla onaj glavni – da po svaku cijenu ima muško pored sebe i nije priznala slabost. Nikada nije zaslužna ako su djeca pristojna, načitana, elokventna, šarmantna, ako imaju smisla za humor i slušaju, u eri šunda, izuzetno dobru muziku i gledaju, u ovoj eri rijalitija, izuzetno dobre filmove, ako streme nečemu većem i dalekom, ako se bave fotografijom, ako razgovaraju o svemu sa svojom mamom, ili – idealno – sa oba roditelja, ako se bave naukom, ako poštuju roditelje i starije, ako posjećuju rodbinu čak i kad im se ne ide, samo zato što je red, ako zajedno sa tom samohranom majkom počiste kuću, ili naprave ručak prije nego što ona dođe s posla.
Samohrana majka je uvijek za nešto kriva. A Njoj čak i preuzimanje krivice dobro ide. Zato ponosno kažem: Ta sam!
Ja sam svaka ova žena i sve ovo u jednoj ženi. Ako pitate mene: ja se osjećam snažnom. Osjećam se ispunjeno. Osjećam se hrabro. Osjećam se voljeno. Osjećam se kao super-star u životu mojih dječaka. Osjećam se lijepom. Osjećam da sam uradila „dobar posao“. Možda sam mogla i bolje. Možda su prenježni. Možda preemotivni. Prezaštićeni. A možda i nisu? Možda sam previše pustila? A možda i nisam? Prestala sam se pitati šta sve nisam i završavam riječima o onome šta jesam: PONOSNA ŽENA, SAMOHRANA MAJKA I VJEČITI ZANESENJAK. Budite mi dobri, lijepi moji, veseli, nasmijani i nestašni i poštujte bližnjeg svoga…
Osobito ako je to samohrani roditelj, ili nešto još nježnije: samohrana majka…”
Izvor: Buka
