Puno roditelja dalo je bebama i starijoj djeci telefone i time pritislo “stop” na razvoj svoje djece, na stvaranje nezaboravnih uspomena, sticanje novih iskustava i preselilo njihov um u virtuelni svijet gdje su djeca nijemi posmatrači.
Ako bi dijete stalno željelo da ide u kockarnicu svi roditelji bi se zabrinuli, ali kada djeca non-stop traže i žele telefon ili crtani, roditelji ne shvataju da je to slična zavisnost.
Roditelji na miru ručaju, piju kafu, druže se, rade, raspremaju, kuhaju, čitaju novine ili takođe gledaju u telefon… Ne bi bilo strašno da roditelji “kupe” sebi pola sata mira po nekad, ali situacija je mnogo gora.
Svaki konflikt, svaka neprijatnost, svaki zalogaj… servira se uz polunesvjesno stanje djeteta, jer tu je šareni telefon. To je čista prevara djeteta, ako mene pitate.
Kada se okrenem unazad, nedvosmisleno shvatam da mi je ka ostvarenju svih želja most bila moć komunikacije i shvatanja međuljudskih odnosa.
Druga majka mudrosti koju uočavam je strpljenje. Ništa bez strpljenja. Bila je to teška lekcija za mene.
Treća, bez koje se ne može ni u jedno društvo je kompromis. Bez kompromisa nema braka, kumstva, niti poslovne saradnje.
Kažu stariji: “Da su mi tvoje godine, a ovo iskustvo, znao bih kako život da iskoristim”, ali svaki podmladak ima svoje iskustvo i na njemu gradi budućnost.
Pitam se, šta će se desiti sa djecom koja nemaju iskustvo bez telefona kao mjesta okupljanja vršnjaka, pa se može reći da “godine prolaze, a iskustva nema”.
Četvrta i peta kraljica uspjeha su volja i upornost. Čak i ako si bio prvi u redu za neki talenat, bez volje i upornosti, “možeš da se slikaš”. Isto je i sa školovanjem, započinjanjem biznisa… A upornost i volja se neprimjetno grade kroz djetinjstvo. Ili se površnim uživanjima, koja pruža moderna tehnologija skoro potpuno blokiraju.
Da li su ta djeca spremna na korištenje slobodnog vremena bez stimulansa sa strane? Da li mogu da podnesu neprijatnost dosade? Poznato je da dosada djeci donosi kreativnost i maštu. Upravo to su šesta i sedma blokada na mojoj listi.
Problem su vid, kičma, virtuelni svijet i virtuelni identitet… ali najveći problem, po mom mišljenju, je što djetinjstvo prolazi pored tih nepokretnih, mirnih, ćutljivih osoba u razvoju. Problem je u propuštnju. Propuštanju djetinjstva i života, koji nema reprizu.
Pitam se, šta bi se desilo da odjednom djeca ostanu bez telefona? Da li su osposobljeni da pristojno sjede i večeraju sa 7 godina (ili su propustili te lekcije)? Da li umiju da se igraju duže od pola sata? Da li poznaju sebe? A poznajete li vi svoju djecu u realnom svijetu? Da li su osjetili život ili samo vješački svijet stimulacija?
I pitam sada roditelje glasno: Da li biste im dali lijekove, koji ih isto tako umiruju, da vam ne smetaju, da ćute i nesvjesno gutaju hranu, da ništa ne traže i da im nikada nije dosadno, da im ne treba društvo, kontakt sa vama… ništa da im ne treba sem tih čarobnih lijekića??? Nadam se da vam zvuči strašno i da je odgovor “ne”. Ali možda ste vrlo sličnu stvar uradili. Stopirali ste život i razvoj svojim mališana, zarad samo trenutnog mira.
Umjesto da budu glavni i najaktivniji junaci sopstvenih života, djeca su postala nepomični i ćutljivi posmatrači, bez ikakvih dodatnih želja.
Heeej, šta sve propušaju ti klinci!! Nisu oni krivi i baš mi ih je žao.
Izvor: Lola magazin
