Kad se pogledaš u ogledalo vidiš sijede, bore, šlaufe na stomaku, vidiš zgužvanu kožu na vratu, pjege na rukama, sivilo kože i crnilo ispod očiju. Ono te pogleda i vidi sunce.
Ti se opet zagledaš u tog izdajnika ispred sebe – jasno vidiš da više nisi u cvijetu mladosti i da se to još jasnije vidi.
Ponovo pogledaš u dijete, ono vidi samo sunce.
Koliko sam puta pomislila da mi je imati tuđe oči, ruke ili grudi. Da bi baš meni sve to ljepše i bolje stajalo. I da bih baš s tim tuđim bila kompletnija. Naizgled.
I danas to pomišljam, dok gledam kako više nisam ona neka ja. Pa to je i normalno! Ali, nije normalno to što radimo sebi, što sebe vječno guramo u neke maratone. Umne, fizičke, estetske. I ne želim sada da vam pričam o tome šta je to ljepota ili kako stići do nje, jer svako ima svoju ljepotu, već ponešto o tome kako vas posmatraju neka dva oka. A o tome vrijedi razmisliti.
Majčina silueta je prvo što dijete spozna i uspije da prati pogledom.Doduše, tad im izgledamo ništa drugačije od obične lampe. Ali, eto upravo u tome je poenta – mi smo im izvor svjetlosti. I tako biva još dugo, zapravo, zauvijek. Bez obzira da li je lampa nova, skupa, okrnjena ili bez sijalice.
“Ti si meni najljepša mama na svijetu”, rekao mi je nebrojeno puta, ničim izazvan.
A ja se onda pogledam. Nemam dovoljno kilograma. Imam sve više bora oko očiju. Nemam više nekadašnji tonus mišića, ni obraze. Ni kosa mi nije onako lepršava kao nekada. Nemam više ni dobre noge. Al imam još tamnije podočnjake i još manje grudi. I još tanje ruke. I nemam zadnjicu kao nekada. I ne stoje mi više farmerke kao nekada. Ni suknja. Šminka više ne može popraviti sve.
“To ti baš kul stoji”, kaže ti on meni, a ja u čudu stojim i razmišljam kako mi stvarno kul stoji i kako on uopšte zna šta je to kul stajati.
I baš je to tako. On ne vidi ni moje male grudi, ni moje neimanje dupeta, ni to što ima razlog za kremu protiv bora oko očiju. On ne vidi da su moje ruke i noge tih dimenzija i da moje uši nisu baš najboljih proporcija. Za njega sam samo mama i samo to je važno. I zapravo i jeste. Šta njemu znače košarice F, ako nisam tu? Ili to što mislim da su mi noge nekad ljepše izgledale u helankama, kad su njemu najvažnije onda kad ga voze na biciklu ili vode u šetnju ili šutaju loptu s njim?
Trebalo bi da učimo od djece. Da se češće prisjetimo kako je razmišljati kao dijete. Da mnogo više svijet oko sebe posmatramo na taj način. Da razdvajamo bitno od nebitnog. Ona nas tome uče. Suštini i pravim vrijednostima.
Nijednom djetetu njegova mama nije debela, klempava, sa previše bora, sa preširokim kukovima ili pretankim nogama. Samo najljepša imenica na svijetu.
Prosto k'o pasulj.
Autorica: Jelena Pralica (Lola magazin)
