Pričam neki dan s par prijateljica na grupnom Skypeu. Obje žive u različitim državama sa svojom djecom pa nam je nekako lakše tako komunicirati.
Kada kad sam zagazila u majčinstvo, normalno pronalazim zajedničke stvari za razgovor s onima koji imaju djecu. One su, baš kao i ja, relativno nove mame. Ja sam najfriškija, pa u razgovorima uglavnom učim o onome što me čeka. Povukle smo tako temu dojenja, jer je to normalno.
Dok jedna uopće nije ni dojila, druga doji već dugo jer ima još jedno dijete od prije. Iva živi u Americi. Tamo nemaju plaćeni porodiljni kao kod nas u Hrvatskoj. Iva je samo dvanaest dana nakon carskog već morala ići natrag na posao. Mogla je, kaže, uzeti još malo vremena ali bi to bilo neplaćeno. U kući živi sa svojim mužem i iznad njih žive njeni roditelji. To joj olakšava činjenicu da može ići raditi, jer se baka onda brine za njenog sina dok je ona na poslu. Niki je poluindijka iz Londona koja živi u Švedskoj.
Nakon što je rodila prvo dijete odmah je ostala trudna s drugim. Ne brinite, ovo nije tekst o dojenju. Niki je krenula pričati kako su joj se objesile grudi. Doduše, friško izdojene izgledale su kao ispuhane vrećice. Sviđa joj se kad se napune jer su velike i čvrste, ali čim se isprazne ne izgledaju toliko atraktivno.
Zna da kad prestane dojiti da su ispuhane vrećice upravo ono što će joj ostati, pa smo tako započele temu plastičnih operacija.
Ja sam joj odmah rekla da si napravi, čim razmišlja o tome, znači da želi. Mislim, niko se ne želi gledati u ogledalu i biti nezadovoljan. Naravno, ima ljudi koji se vole bilo kakvi, kojima to ne smeta, ali ima i onih koji, kad se pogledaju u ogledao, nisu zadovoljni i smeta im.
Većina nas odluči biti nezadovoljna, da bi zadovoljili ostale. Puno je teže podnijeti tuđa mišljenja i kritike nego ispuhane vrećice.
Plastične operacije su i dalje tabu tema. Čak i sad u 21. stoljeću kad su estetski zahvati toliko napredni, i toliko traženi i povoljni. I dalje je ženama neugodno priznati ili uopšte nešto napraviti. Iva na primjer nije uopće dojila, odmah je prešla na formulu, nema problema s grudima, ali svejedno je izrazila želju da bi ih voljela povećati, dok Niki želi popuniti iz potrebe, Iva isključivo želi za svoje zadovoljstvo. Ja nikad nisam ni imala grudi pa ni ne znam što propuštam, ali me strah da ako tako nešto napravim da ću požaliti i da se neću moći vratiti na staro. Ipak, nisam ni ja osoba koja je u potpunosti zadovoljna sama sa sobom. Imam i ja neke stvari koje bih voljela promijeniti na sebi.
Na primjer, uvijek mi je smetao profil mog nosa. I često se uhvatim da gledam svoju sliku i da ga onako, popeglam u aplikaciji samo da bude vizualno ljepši. Iako nemam neku grbetinu, niti je drugi primjećuju, eto ja je baš primjećujem. I već dugo razmišljam o tome, ali me strah. Jednostavno ne volim operacije. Ne želim da mi neko čekićem i klinom tucka po nosu dok ja spavam, i da se budim s podljevima i bolovima samo da bi otkrila za mjesec dana da mi se ne sviđa i da možda ipak nisam trebala.
Uvijek se pitam “smeta li mi baš toliko?”. I tako sam u razgovoru s curama podijelila svoje mišljenje. Iva mi je rekla ‘’pa nije ti uopće strašno, i ako promijeniš , niko neće ni primijetiti’’. Ali to uopće nije poenta. Nije poenta promijeniti nešto, da drugi ne primijete, drugi nisu bitni, bitno je da ti primijetiš. Bitno je da se tebi sviđa. I uvijek me živciralo kako ljudi osuđuju te stvari. Na primjer, da si možemo prirodno povećati grudi, ili izravnati nos, svi bi pitali koji preparat smo koristili, i oni bi ga isto isprobali. To je onda prihvatljivo, ali ako nešto radiš na silu, recimo operacijom, onda nije dobro? Još je gore što mi žene sve to, eto, znamo, pa nekad kad vidimo nekog ko nema mane, recimo ima prirodno velike grudi ili ravan nos ili pune usne, uporno ispitujemo ‘’jesu li išle na operaciju?’’.
Kao da se ne možemo pomiriti s činjenicom, da postoje ljudi koji eto, imaju sve adute koje mi nemamo. Ogledamo se na svakom koraku.
Koliko puta sam čula od svojih poznanica da nekog oslovljavaju s ‘’ona s umjetnim sisama’’ . Zar je to toliko bitno? Znam da ima ljudi koji to rade zbog drugih, ali mislim da većina radi da zadovolji sebe svojim odrazom u ogledalu. Nekada se ljudi ‘’unakaze’’. I nama su grozni, ali sebi su super. I uvijek se zgražamo nad nečijim botoxom ili nad nečijim ogromnim sisama, ali toj osobi se to sviđa, naše mišljenje o tome nije bitno. Ako neko želi biti nakaradan, nakaradan je sebi.
Niki je strah da će je svi osuđivati što je napravila silikone. Majka dvoje djece s umjetnim sisama.
Kaže, da je mlada cura bez djece imalo bi smisla, ali kakav je primjer svojoj djeci s umjetnim sisama? Odličan primjer jedne žene koja je svojim dojkama nahranila dvoje djece, stavila život na pauzu, rodila ih, žrtvovala se, odličan primjer žene koja zaista zaslužuje da se osjeća dobro.
Ima pravo se malo urediti i dići si samopouzdanje. Te sise su njena pobjeda, te ispuhane viseće kože, koje će se napuniti su njezin dokaz da je uspjela sve, i da je zaslužila biti žena kakva želi biti.
I niko od nas ne može to osuditi. Iva s druge strane isto zaslužuje. Možda nije dojila godinu dana i možda joj se nisu sise objesile, ali je isto osoba, osoba koja radi i žrtvuje se, i koja na kraju jebenog radnog dana želi skinut grudnjak i lupit si pet u ogledalu jer si je prejebena. I to nije loš primjer ni jednom djetetu. Ni jednoj osobi. Najbolji primjer svima su ljudi koji su sretni i zadovoljni sobom, pa makar bili umjetni. Štoviše, više žena bi trebalo ispričati svoje iskustvo, trebao bi se razbiti taj tabu, sve treba raditi umjereno, ali bez grižnje savjesti. Većina žena radi estetske zahvate jer se žele bolje osjećati. Malo punije usne mogu jednoj osobi puno pomoći. Neko ko nikad nije mogao staviti ruž jer nije imao usnicu je toliko sretan što si može tom malom sitnicom uljepšati dan. Staviti ruž, obući grudnjak, ne birati profil na fotografiji… Kako je estetski zahvat, drugačiji na primjer od skidanja puno kilograma? Reći će neko… Za skinut kilograme treba puno žrtve i rada… Istina… Ali sise ne možeš povećati žrtvom i radom, nos ne možeš izravnati istim, niti usne povećati. Ne postoji prirodan način da se išta od toga promjeni, da postoji svi bi to radili.
Svi radimo sve da se osjećamo bolje u svojoj koži.
Mršavimo da sebi budemo privlačniji i povećavamo da sebi budemo ljepši. Baš me nekako ljuti, kad vidim žene koje zaista zaslužuju da budu sretne i zadovoljne, kako se brinu što će neko drugi reći, neko drugi koji je isto nezadovoljan sam sobom. Neki od nas mogu preći preko svojih nepravilnosti, na primjer, moj nos nije nešto što upada u oči, nije nešto što svi primjećuju i što je ružno, mogla bih bez problema proći cijeli život bez da ga taknem, iako sam uvijek htjela, i možda ću zažaliti što nisam, možda bi me tih par odraza u ogledalu iz profila veselili, a možda bih ih uzela zdravo za gotovo, ne znam…
Ako Iva stavlja sise čisto zato jer želi da joj budu veće i Niki stavlja da popravi posljedice majčinstva, niti jedna se ne bi trebala osjećati kao da radi nešto loše. Mislim da je zaista došlo vrijeme da se prestanemo pitati, zašto je neko napravio nešto – sebi. Toliko smo postali involvirani u tuđe živote, da skoro ni ne živimo svoje.
Zašto mi moramo sve znati i zašto se sve mora nas prvo pitati? Možda je ironično kada nekog ko je napravio estetski zahvat nazovete ‘’nezadovoljnim’’, jer upravo je ta osoba postala zadovoljna.
I bez obzira imaju li ljudi umjetne sise ili ispuhane vrećice, svi zaslužujemo biti sretni i zadovoljni, pod svaku cijenu.
Autorica: Ella Dvornik (24sata.hr)
