Jeste li čuli za roman “Nemoj mi reći da se bojiš” (Dispute), italijanskog književnika Giuseppea Catozzella? A jeste li čuli za Samiju Yusuf Omar? Ovo je priča o borbi za slobodu žena koju su ugasili hladni talasi Mediterana.
Začuo se pucanj koji je označio početak trke u ženskoj konkurenciji na 200 metara. Bile su to ljetnje Olimpijske igre u Pekingu, 2008. godine. Sedamnaestogodišnja somalijska atletičarka Samija Yusuf Omar je oborila lični rekord, iako je bila uvjerljivo posljednja u svojoj kvalifikacijskoj grupi. Sve oči na krcatom stadionu su bile uprte u tu mlađahnu sprinterku, koja je trčala u crnim tajicama do ispod koljena i majici nekoliko brojeva većoj. Međutim, za trkačicu koja je tu jedina nastupila praktično bez formalnog treninga i samo pojavljivanje na ovoj prestižnoj smotri je bila pobjeda.
Svojom srčanošću je osvojila simpatije publike, ali je postala i simbol borbe za prava muslimanskih žena širom svijeta. I činilo se da je to tek početak jedne briljantne karijere, da će je njena požrtvovanost dovesti daleko, do medalja i slave. Ipak, bilo je sasvim drugačije…
Foto: ilpost.it
Samija je odrastala u siromaštvu, u svom rodnom Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Kao djevojčica je toliko voljela trčanje da je usred rata u svojoj zemlji, u vrijeme kada u Mogadišu fundamentalistička teroristička organizacija Al-Shabaab skoro preko noći uvodi šerijat, nameće burke, zabranjuje muziku, noću trčala kriomice pod burkom, uprkos policijskom času i izlažući se opasnosti. Trčanje, koje je “osjećala u krvi” je bio njen način otpora, borbe protiv režima i borbe za slobodu koja je bila brutalno oduzeta svima u zemlji okovanoj u ratne strahote, naročito ženama.
U početku je Samia trenirala s najboljim prijateljem, Alijem. Oboje su bili djeca. On Darod, ona Abgal, pripadnici dvaju klanova koji su zaratili osam sedmica prije njihovog rođenja, u martu 1991. godine.
“Na putu kući opsjedala me misao da možemo naletjeti na patrolu Al-Shabaaba. Stoga sam se koristila tehnikom koju me naučila sestra Hodan kad sam bila još sasvim mala… nevidljivošću. Postupak je bio jednostavan: ako vjeruješ da si nevidljiv, objasnila mi je Hodan, onda to zaista i postaneš. Na taj smo se način kretali po gradu, bila je to tajna u koju smo i Ali i ja uvijek polagali nade kada smo trčali tokom policijskog časa…”, opisuje Catozzella, dajući Samiji glas u knjizi koja je, dakle, pisana u prvom licu, a na osnovu ispovijesti njenih rođaka i poznanika.
Tamo u tom svijetu i tom vremenu ženama je bilo mnogo toga zabranjeno. Samiji je velika podrška bio otac, koji ju je nazivao “malom ratnicom koja trči za slobodu”.
“Ako stvarno u to vjeruješ, jednog ćeš dana predvoditi oslobađanje somalskih žena od ropstva u koje su ih stavili muškarci. Bićeš njihova vodilja, mala moja ratnice”, govorio je, darovavši joj, kad je navršila deset godina i pobijedila na lokalnoj utrci – nove patike.
Ona, koja je obuću nasljeđivala od starije braće, tad mu je obećala da će sa 17 godina trčati na Olimpijadi. Tako je i bilo.
Foto: wlrn.org
“Stigla sam posljednja, ali ipak se dogodilo nešto nevjerovatno. Za manje od deset minuta novinari iz čitavog svijeta sjatili su se oko mene. Sedamnaestogodišnjakinja mršava kao čačkalica, koja dolazi iz ratom poharane zemlje, u kojoj nema ni stadiona ni trenera, ipak se bori svim snagama i stiže posljednja. Savršena priča za zapadnjačku svijest, shvatila sam to toga dana…”, kaže Samia u Catozzellinoj romansiranoj biografiji.
Nakon povratka iz Pekinga u Somaliju život joj postaje još teži. Žene iz UAE, Saudijske Arabije, Avganistana, Irana šalju joj brojna pisma podrške, muslimanke u njoj vide junakinju. Za fundamentaliste Al-Shabaaba istovremeno postaje otvorena prijetnja. Narednu godinu je trenirala polugladna, bez trenera, pod burkom, na stadionu Cons uništenom granatama.
“Izlazila sam iz kuće oko 23 časa i za otprilike pola sata, trčeći prekrivena burkom što skrovitijim uličicama, stizala na stadion. Provlačila sam se kroz jednu od rupa u ogradi, prelazila čistinu pred blagajnama, preskakala nisku kapiju koja je vodila prema centralnom hodniku i odatle ulazila unutra”, ispričala je svojevremeno Samia.
Onda ju je zadesila lična tragedija – doživjela je izdaju najboljeg prijatelja koji je postao fundamentalistički borac i učestvovao u ubistvu njenog oca, a potom je izgubila i stariju sestru koja se priključuje rijeci izbjeglica i bježi u Evropu. Samia odlučuje da ode u Etiopiju, da napusti Somaliju koju je toliko voljela, ne bi li trenirala s uglednim trenerima. San joj je bio nastupiti na sljedećim Olimpijskim igrama u Londonu.
Foto: wlrn.org
Nakon šest mjeseci čekanja dokumenata u Etiopiji, koji bi joj omogućili legalan boravak u toj zemlji, a time i treniranje, ponovo počinje, očajna, kao i u rodnoj Somaliji, trenirati noću, potajno. Sedmicama čeka da pristignu njena dokumenta, jer joj je bez njih usluga trenera bila nedostupna.
“Ponovo noću. Ponovo sama. Još usamljenija nego prije”, njene su riječi.
Samia shvata da možda neće dočekati da njen boravak u Etiopiji postane legalan i iz očaja kreće na Putovanje, kako Somalijci nazivaju iscrpljujući, ilegalni put u Evropu, dug 8.000 kilometara, stavlja svoju sudbinu u ruke krijumčara ljudima i proživljava strašnu odiseju migranata preko Sudana, Sahare i Libije. Sanja da stigne do Finske, gdje joj je sestra, i da pronađe dobrog trenera.
“Bio je 15. jun 2011, upravo sam navršila 20 godina i imala sam još jednu godinu vremena da se kvalifikujem na Olimpijske igre”.
Nakon više mjeseci, u aprilu 2012, tek nekoliko mjeseci do Olimpijskih igara u Londonu i ostvarenja svojih snova, napokon se u Tripoliju uspijeva s brojnim izbjeglicama ukrcati na dotrajali brod i krenuti prema spasonosnom italijanskom ostrvu Lampeduzi, ali je olupina doživjela havariju – a među stradalima bila je i Samia, koja je neuspješno pokušavala dohvatiti užad bačenu s italijanskog broda.
Jedan talenat koji je mogao pokoriti svijet, jedna djevojka koja je bila simbol borbe, požrtvovanost, neodustajanja, jedan mladi život je ugašen u hladnim vodama Mediterana. I još hiljade i hiljade života je istovjetno okončano svih ovih godina kasnije, pa i danas. Možda će se neko toga sjetiti i ovog aprila, na godišnjicu smrti Samie Yusuf Omar, ne samo sjetiti nego i poduzeti nešto da taj lanac smrti zauvijek bude prekinut…
Jelena Pralica
izvor: lolamagazin
