Znate za onu dramu u kojoj pisac prati nekoliko relacija, od kojih su najvažnije socijalistički društveni milje, u kome se uspinju nesposobni i za poslove nepripremljeni karijeristi, ocrtani sukob društvenog i privatnog posla, kao i susret malog, anonimnog čovjeka sa ideologijom i njenim jezikom i zakonima. E, sad nedavno, sam spoznla da sam pregazila taj razvojni put Bore Šnajdera, al od kučke do plačljivice.
Pa, krenimo redom.
Rodila sam se toliko kasnije od termina, da su svi, od doktora do mame, bili uvjereni da ja zapravo ne postojim. Ginekolog je mami trubicom, jer 1980. godine je to išlo tako, slušao šta se dešava u stomaku i tvrdio: “Ma ima nešto unutra”. Ja sam, eto, odlučila da me rodi baš na tatin rođendan, jer sam valjda od tog prvog momenta odlučila da mamu terorišem na sve načine, što će se decenijama kasnije ispostaviti kao loš recept za uspjeh, jer je u međuvremenu toliko puta ponovila: “Da te nisam rodila, davno bih te bacila s mosta” i “Rodićeš i ti i sjetićeš se svega (vještice)”.
Bila sam djevojčica vazda oguljenih koljena, dubila sam na glavi, tukla se sa dječacima, vala i sa djevojčicama. I danas, sto godina kasnije, komšinice me se takve sjećaju. “Eno male Pralice, što je Ahmidu glavu razbila novčanikom”. Znala sam ja i djeci oko zgrade otimati cipele i bacati ih u lokvu ili, recimo, dok se igramo mame i tate tjerati ih da pojedu ručak od zemlje, sitnog kamenja i seciranih kukaca.
Imala sam najljepše zube od sve djece. Bila je jedna Sandra, nekoliko godina starija od mene, koja bi, svaki put kad me sretne u naselju, tražila da joj pokažem zube. I ja samo to zdušno radila – pokazivala zube, kako njoj, tako i svima ostalima oko sebe. Mama i tata su znali sjediti utučeni, razmišljajući kako je od jednog profesora odbrane i zaštite i učiteljice ispalo jedno tako ratoborno stvorenje, sa poremećajem metodologije i pedagogije, što sa lijene skače na glavu.
Kasnije sam počela da treniram rukomet, jer sam se tu mogla tući do mile volje. Ili bar do crvenog kartona. I počela sam da se zaljubljujem. U samu sebe, jer su uvijek dječaci bili ti koji su se u mene zaljubljivali, a meni je bilo draže da jedem zelene šljive iz komšijske bašte. Onda sam otkrila da im je, tim klapcima, baš to što sam harambaša sa najljepšim zubima tako zanimljivo, pa je moja najbolja prijateljica morala da odgovara na njihova vječna pitanja: “A jel ona normalna?”.
Plakala sam samo kad bih se vratila kući, a mama koja je otišla u drugu smjenu, snimila novu epizodu Marisol. Ta pobrecita je bila jedna od onih koji su odredili moju budućnost, jer sam nekako zbog nje počela da plačem kao budala. Al onda sam prerasla serije i moj život se vratio u nenormalu. Zanimale su me uobičajene stvari – kako razmontirati bicikl, postaviti mišolovku ili zapaliti cigaretu Super filtera i ne umrijeti. I kako se zaljubiti, a ne umrijeti. Jer bila sam odlučna, i dobro mi je išlo, da se pohrvam sa emocijama i izađem kao pobjednik. Nisam plakala, naprotiv. Plakali su drugi.
Išlo je to tako godinama, rasla sam, a sa mnom i sve te moje vrline. Prijateljice su znale gledati sa strane kako zadobijam obrise kučke, kako se pretvaram u one što gaze, gnječe, staju na glavu. I kako me baš briga. Nakon Marisol dugo nisam zaplakala, jer suze tada nisu bile ok. Sve što je možda i nedostalo lako bi sredio korektor za podočnjake ili purpurni karmin. Nisam znala, a još manje htjela da prećutim. Da ne kažem šta mislim. Da nemam mišljenje. Da povlađujem ili se ulizujem. Puštala sam i jezik i kosu.
Bilo je izazova. Svakavih ljudi. Prilika da omekšam, da me pripitome. Odolijevala sam jer je to bilo jedino moguće. I jedino prirodno, to sam bila jedina ja. Plakala sam samo kad sam pala na ispitu, jednom tokom cijelog fakulteta. Iz nekih ekonomskih odnosa, jer je profesor rekao da to malo bolje iščitam, a znam da sam iščitala, iako mrzim ekonomiju. Mjesec dana mi je knjiga od 500 strana bila jastuk, al sam suze odmah izbrisala. I za šest mjeseci imala diplomu. Pa za mjesec posao. Na koji sam odlazila sa purpurnim karminom.
Kosa mi je bila sve duža, a emocije sve tanje. Nisam se obazirala na priče da ću zauvijek ostati sama, ako tako nastavim. Ipak, voljela sam i voljeli su mene, ali sam uvijek bježala u neko samo svoje ja. Odlazila i vraćala se, često bez trunke žaljenja. Nisam marila ni za roditeljske vapaje, da biti takav nije baš mudro. Da sam divljak. Da imam ciglu u grudima. Da nije normalno da čitam knjige, mjesto da se ozbiljno posvetim svom životu. A mene je nosila ta samodopadljivost da sam gospodar vlastitog svega. I da mi niko ništa ne može, a ja mogu sve.
I onda sam, nekako, odjednom pomalo počela da mijenjam agregatno stanje. Krenulo je od biološkog sata. Kad se to čudo pokvari? I šta ako se obatali? Ko to i kako cijedi, pa počneš da plačeš? I što ta voda ide baš tu?
Družila sam se nedavno sa prijateljicama iz djetinjstva, onima sa kojima prolazimo kroz sve “prvo”. To evociranje uspomena umije da bude sranje. One su plakale od smijeha, a mene je pekla savjest. Slušajući o sebi nekadašnjoj. Te naše priče su bile herbar lijepih želja, nade, stremljenja, glupavog mladalačkog zanosa i sitnih gluparija. Koji me moj tu sad muči savjest i otkud tu mjesta za nju? I šta je loše u tome biti mladalački lud, sjetiti se kako smo uz “Idemo na Mars” ili neki tamo narodnjak iz devedesetih sanjale kosmičke snove?!
Jebote, ja sam ostarila. I rodila sam u međuvremenu. Od tada plačem kao kišna godina. Plačem kad je sve ok, plačem kad ništa nije ok. Nema tu bog zna kakve razlike, važno je plakati. Ja plačem kad je sunce, jer obnevidim, a uvjerila sam samu sebe da imam poseban tip epilepsije zbog kojeg sam fotosenzitivna, plačem kad udari kiša, kad mi neko kaže da su mi se stanjile noge, plačem što se nisam skućila, što me kasirka poprijeko pogledala, što sam zgazila bubu, što sam prije 20 godina prevarila momka, što treba da se igram sa djetetom a vučem se kao krepala mačka, što će mi mama i tata umrijeti jednog dana, što nemam kad na latinoameričke plesove, što bih da spavam i da idem u kafanu, pa šta god da izaberem pogriješim.
Sjedim ti ja tako prije nekoliko dana na rubu svog djevojačkog kreveta u svojoj djevojačkoj sobi svog djevojačkog doma. Plačem kao budaletina. Em me je izjela savjest što sam bila nesnosno derle, urnisala roditelje, mučila svu djecu naokolo, mrcvarila momke, ponekad bila smećarka prema nekim dragim ljudima, em što i dalje nisam tako nastavila, pa u kojoj god luci taj moj brod zaglavi. Nemam pojma šta mi se desilo, ni ko sam. Onda pomislim da nemam epilepsiju, nego da sam podvojena ličnost.
Kako se od kučke postane plačljivica? Ne znam, al jesam. Jedino mi pomaže kad se pogledam i svi zubi su tu, tu su i roditelji i svi ti prijatelji, i deponija bivših muškaraca, i dijete. Sasvim dovoljno razloga da se evo i sad rasplačem.
Izvor: Lola magazin
