Od jutra ne mogu da se skoncentrišem na posao, na obaveze, na život… Sjedim u toplom officu, našminkana, okružena dragim ljudima, zdrava i ŽIVA. A moje misli su u Bijeljini, gradu u kome se njeni roditelji, familija i prijatelji spremaju pozdraviti s njom posljednji put.
Piše: Damira Ibranović
Nisam je poznavala lično, a svaki dan je nas je dijelio samo zid između učionica i nekoliko dana da postanemo kolegice iz iste redakcije.
Neka viša sila je odlučila s ovog svijeta odvesti mlado biće, puno života, ambicije, ljudskih kvaliteta. Samo 20 ljeta je živjela, a kad čitam njene tekstove osjetim da je željela još nekoliko puta toliko.
Kad ovakve duše odu, žarko želim vjerovati da zaista postoji neki drugi, ljepši svijet. Možda je istina kad ljudi kažu da Bog prerano odvodi gore objegle anđele. Šteta je da ljudi kao što kažu da je bila ona odu nepovrat kad im tijelo pokrije crna zemlja.
Platonski suosjećam s njenima. Jer su i moji prošli isto prije 28 godina. Tugu dok su ga ispraćali nikada nisam osjetila, ali nosim ime mog strica koga nikada nisam upoznala i nosim u memoriji lica mog tate, majke, djeda, mame kad god se spomene. Zato znam da se neke tuge nikada ne prebole, samo se nauči živjeti s njima u srcu.
Nikada ga nisam upoznala, a znam sve o njemu kao da sam svih njegovih 24 godine provela s njim. Priče o njegovom buntovništvu, spremnosti da poleti u nepoznato i tamo se kao mačka dočeka na noge, ludosti, pozitivi… oblikovale su moj karakter. A valjda su to i geni kameni. Malo je da samo ime njegovo nosim, ali geni su taman.
Nadam da će i neka mala Lejla koja će se u nekoj skorijoj budućnosti roditi, nositi ljepotu njenog imena, ali i njen karakter. Da će žaliti što se nije rodila malo prije da je upamti. Da ne mora samo slušati od porodice, prijatelja i kolega o njenim desetkama u indexu, njenoj poduzetnosti, angažovanosti, snazi…
Otišla je prerano. Kao i on. U momentima kad su se, vjerovatno, najmanje nadali. Onda kada su najjače udahnuli život i išli ka tome da postanu neko, pljunu istom tom životu u lice i kažu mu: „Živjeću te kako ja želim!“ Nju je odnijela suvišna krv u mozgu, njega kandže industrijske mašine.
Željela je pisati i mijenjati svijet, a on je samo htio naučiti sve o mašini koja mu je oduzela ono najvažnije – ŽIVOT.
Živjeli su, a da pojma nisu imali koliko blizu im je smrt. I niko od nas ne može znati! Ne kažu ljudi džaba „danas jesi, sutra nisi“. Neka nam ovi objegli anđeli budu opomena da svaki trenutak koji živimo, živimo punim plućima i uživamo kao da je najbolji trenutak našeg života.
Lejla, sretan put na neko bolje mjesto. Striko, volim te!
