Desanka Maksimović je bila pjesnik, pripovedač, romanopisac, pisac za djecu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, s ruskoga, slovenskoga, bugarskoga i francuskoga jezika.
Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama i proze za djecu i mlade, pripovjedačke i putopisne proze. Svoje prve pjesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.
Donosimo vam jedno od njenih djela.
Uživajte!
Naša tajna
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.
