U ličnoj priči za Tonic (Vice.com), navodi da mu se majka, koja je bila srčani bolesnik te imala i neke druge zdravstvene probleme, proživljavajući posljednje mjesece života s bolnim izrazom lica obratila iz postelje i držeći ga za ruku pitala: “Kako da se izvučem iz ovoga?”
Kao ljekar, plašio sam se onoga što sam očekivao da bi mogla da me pita – da li bih joj dao smrtnosni lijek i tako joj pomogao da okonča život? Na sreću, posljednje sedmice je provela u kućnom okruženju, tokom kojih su joj pomagale njegovateljice, uz upotrebu lijekova koji su joj olakšavali posljednje dane. Nikada mi nije postavila pitanje kojeg sam se toliko plašio, a koje se odnosi na ono što nazivamo i “medicinska pomoć pri umiranju” (medical aid in dying – MAID) ili “samoubistvo uz ljekarsku pomoć” (physician-assisted suicide – PAS).
“Kao čovjek, pa i dijete osoba kojima su posljednji dani života bili bolni i mučni, mogu razumjeti zašto je sve više onih koji opravdavaju podršku za MAID/PAS. Opet, kao ljekar i medicinski etičar, smatram da se tako nešto kosi sa imperativom Hipokratove zakletve: ‘Nikada pacijentu neću nanijeti zlo'm, navodi Pies.
Takođe, neke ankete i studije pokazuju da ljekari koji su učestvovali u MAID/PAS-u nakon toga žive sa nelagodom i pomiješanim emocijama.
Kada je riječ o tematici okončanja života na medicinski potpomognut način, treba razlikovati tri pristupa. MAID/PAS podrazumijeva da ljekar pacijentu da recept za smrtonosni lijek, koji ta osoba može da uzme kad odluči da sebi okonča život. “Ubistvo iz milosti” ili aktivna eutanazija je izazivanje smrti neke osobe, najčešće smrtonosnom injekcijom koju ubrizgava ljekar, dok se pasivnom eutanazijom smatra proces ubrzavanja smrti neke osobe tako što joj se uskrati neki vitalni oblik pomoći, recimo, gašenjem aparata za disanje.
“U Americi je u pet saveznih država i distriktu Kolumbija legalan jedan oblik zakonski odobrenog MAID/PAS-a, ali ne i aktivna eutanazija. Medicinsko udruženje u Masačusetsu, državi u kojoj živim, je nakon opsežne rasprave na tu temu, odlučilo da pristane na ovu praksu. Udruženje je zauzelo stav ‘neutralnog angažovanja’ i podrazumijeva da termalni bolesnici i ljekari u koje imaju povjerenje zajedno donesu odluku”, kaže Pies.
U nekim je zemljama MAID/PAS postao uobičajen. Tako je, recimo, u Kanadi legalizovan prije dvije godine. U Belgiji i Holandiji je, ne samo MAID/PAS, nego i aktivna eutanazija, dozvoljen zakonom, čak i za pacijente čije bolesti možda mogu da se liječe, kao u slučaju teške depresije.
Krajem 2017. je priča belgijske tridesetosmogodišnje paraolimpijke Marieke Vervoort potresla svijet. Paralizovana Mariekle je na paraolimpijskim igrama u brzoj vožnji u kolicima osvojila četiri medalje, a prvakinja je postala u Londonu 2012. godine. Ona je, naime, izjavila da je spremna za smrt. Kazala je da će praznike provesti s bližnjima u svom domu u Briselu, a da će joj potom u tamošnjoj bolnici biti ubrizgana smrtonosna injekcija.
“Ne mogu se više mučiti, depresija je sve jača. Nikad nisam bila u takvom stanju, stalno plačem. Ne želim više da trpim”, kazala je Marieke te dodala, da ne može da spava, ne jede i da je stalno u velikim bolovima.
Kao dijete, Marieke je igrala košarku, trenirala triatlon, ronila. Onda se iznenada razboljela i uskoro više nije mogla hodati. Do paralize je došlo usljed deformacije između petog i šestog vratnog pršljena.
Među američkim ljekarima, MAID/PAS i dalje je kontroverzan, ali statistika pokazuje da postaje sve prihvaćeniji. Izvještaj iz decembra 2016. godine ukazujee da se 57 odsto doktora slaže da bi smrt uz ljekarsku pomoć trebalo da je dostupna neizlječivim bolesnicima, za razliku od 54 odsto iz 2014. i 46 procenata iz 2010. godine.
Međutim, tu je i podatak da većina osoba koje traže PAS to prvenstveno rade jer se plaše gubitka dostojanstva ili kontrole nad životom. Takođe, ljekari koji učestvu u tome susreću se sa različitim emocionalnim i psihološkim rekacijama. U telefonskoj anketi sprovedenoj sa 38 američkih onkologa koji su se izjasnili da su učestvovali u eutanaziji ili PAS-u, većina je osjetila “olakšanje”. Međutim, skoro četvrtina ih je zažalila zbog toga, a 16 odsto njih je navelo da je to uticalo na njihovu praksu i dovelo do velikih životnih promjena, poput preseljenja u drugi grad.
Hipokrat je, u petom vijeku PNE, u Grčkoj, bio neka vrsta revolucionara u ovom pogledu. Neki tadašnji ljekari su vjerovatno davali otrov svojim umirućim pacijentima, kako bi ih poštedili patnje. Hipokrat se protivio toj praksi, iako nije vjerovao da pacijenti koji pate od neizlječivih smrtonosnih bolesti treba da budu izloženi nepotrebnom i uzaludnom zdravstvenom liječenju.