Nekadašnja zavisnica od društvenih mreža otkriva zašto je lakše izliječiti se od teških droga ili alkohola nego od pametnog telefona ..
Pametni telefoni. Koristimo ih kao budilnike, planere, lične asistente, fotoaparate, izvor informacija, sredstvo za zabavu u časovima dokolice, personalne trenere… nekad čak i kao telefone.
Ne možemo da se sjetimo kako smo funkcionisali prije njihove čarobne pojave u našim životima (naravno, ukoliko smo dovoljno „stari“ da uopšte pamtimo period PRIJE), tvrdoglavo odbijamo da zamislimo kako bismo sada nastavili da idemo kroz život bez njih, nisu nam jasni oni koji ne žele da pokleknu pred njihovim čarima…
Nije da ću vam otkriti nešto novo ako konstatujem kako tehnologija i njena pretjerana upotreba ima i svoje negativne posljedice. Vjerovatno ste već negdje čuli i to da postoje i fizička oboljenja izazvana korišćenjem pametnih telefona, tableta ili laptopa. I to ne one standardne stvari na koje su vas svojevremeno upozoravale mame ili bake poput: „Prestani da buljiš u taj ekran – oćoravićeš!“ ili „Ustani malo od tog kompjutera, atrofiraće ti mišići od sjedenja!“ Ne, zaista postoje stvarna oboljenja kao što su Smartphone pinky (nepovratno krivljenje malog prsta na ruci usljed konstantnog držanja telefona), Text neck (bolovi u vratu zbog neprirodnog položaja glave prilikom kucanja poruka), Cell phone elbow (nešto kao „teniski lakat“, samo, dobro ste pretpostavili – ne od tenisa)…
Negdje početkom 2016. uplašila sam se kako sam počela da razvijam neki mentalni poremećajčić na tragu čuvenog Attention Deficit Disordera jer sam iznenada shvatila kako već izvjesno vrijeme ne uspijevam da se koncentrišem da pročitam išta duže od nekoliko redova – a i to uglavnom dijagonalno, svaki film odgledam tek iz petog pokušaja, čak i na najneobaveznijem ćaskanju uz kafu uspijevam da odlutam mislima toliko daleko da mi treba nekoliko zbunjenih potpitanja da pohvatam nit radnje koju sam kod sagovornika izgubila.
I sve to mi možda ne bi toliko teško padalo da do prije samo par godina nisam važila za osobu koja voli da se osami i čita, može cijeli dan da posveti filmskom maratonu i ne izađe iz kuće (osim možda u pidžami i patofnama po nešto slatko) i zaista uživa u višesatnim razgovorima sa prijateljima, a da nijednom ne pogleda u telefon ili na sat.
Da apsurd bude veći – pomoć oko samodijagnostikovanja potražila sam od Googlea. I nakon samo nekoliko minuta kliktanja pred mojim očima je zasijalo: DIGITALNA DEMENCIJA.
Termin koji je još 2012. skovao njemački neurolog Manfred Spitzer, a poslužio mu je da opiše promjene koje nastaju u kognitivnim sposobnostima čovjeka usljed pretjerane izloženosti digitalnim tehnologijama. I to baš one promjene koje sam sama kod sebe uočila.
Čak i poslije uspješno postavljene dijagnoze, odluka da se isključim malo iz svijeta modernih komunikacija, ili da, prosto rečeno, „budem nedostupna na neko vrijeme“ nije došla kao rezultat racionalnog razmatranja razloga za i protiv. Ne, na žalost, bila sam toliko slaba i zavisna od svog telefona da sam ipak pustila da stvari doguraju do tačke ključanja. Bila je to, na kraju, spontana emotivna reakcija na preopterećenost notifikacijama. Ne bih se usudila da tvrdim kako sam najstaloženija osoba na svijetu, ali izlivima bijesa pribegavam samo u slučajevima kada se osjećam apsolutno nemoćno i sasvim satjerano uza zid. A ljetos, tamo negdje početkom jula – svi ti osjećaji stekli su se u jedno veliko: „Aaaaaa, prestani!!!“ upućeno mom telefonu. Prestani da pištiš, vibriraš, svijetliš! Samo prestani već jednom.
Potpomognuta činjenicom kako sam u napadu bijesa vrlo detaljno slomila svoj „pametni“ telefon, a sa njim i karticu (ukoliko vam nešto slično padne na pamet, ovom prilikom napominjem kako je nano karticu izuzetno teško slomiti, moraćete dosta da se potrudite – but, where is the will, there is the way), od jula sam ostala osuđena samo na svoj mozak i njegovu preostalu upotrebnu vrijednost. Strašna pomisao, znam!
Prvih nedelju dana nisam znala gdje ću sa rukama. Čekanje u redu, šetanje psa, čak i odmaranje poslije ručka na maminom kauču postali su blaža noćna mora – šta li se radi kada nemaš Whatsapp, Instagram, Twitter, Viber?! A onda sam pokušala opet sa knjigama, filmovima, pričanjima i slušanjima.
Long story short, za mjesec dana nemanja telefona i još nekoliko mjeseci sa nekom prastarom Nokiaom koja mi služi samo za SMS-ove i pozive, ali kojoj baterija traje desetak dana, uživala sam u više knjiga, otplakala na više filmova, primijetila više zalazaka sunca, registrovala više očiju, zapamtila više vlastitih imena i osjećanja koja su ta imena i oči izazivale nego za prethodnih „ko zna koliko“ godina.
Znate kako se ljudima koji izgube čulo vida naprasno izoštre čulo dodira ili sluha? E pa tako su se meni gubitkom „digitalnog čula“ izoštrila sva ostala, do te mjere da sam počela da zazirem od ponovnog uključivanja u online mode i potencijalnog razarajućeg efekta koji bi to imalo po moj nanovo, teškom mukom, stečeni zen. Svjesna da u 21. vijeku ipak ne mogu da funkcionišem „mimo svijeta“, našla sam kompromisno rješenje – zadržaću ovaj stari telefon, a naloge na društvenim mrežama, iščitavanje vijesti, praćenje modnih blogova i sve tome slično svješću na časove kada se zateknem pored kompjutera.
Ah, da, još nešto! Nastaviću i da sa osmijehom potvrdno odgovaram na pitanje: „Jesi li ti živa, čovječe?!“ svima onima koji ostaju u mojoj doskorašnjoj zabludi kako prestaješ da postojiš ukoliko te nema „na mrežama“.
Tekst: Vanja Bahilj
