Poznati hrvatski putopisac i avanturista Tomislav Perko (32) u Slavonskom Brodu završio je turneju putopisnih predavanja “Sedam godina na cesti”. Time je ujedno priveo kraju seriju predstavljanja svoje druge knjige “Tisuću dana ljeta”. Obećao je da će dovršiti ciklus godišnjih doba, tako da nas u budućnosti čekaju još barem dvije njegove knjige. Perko je autostopom obišao svijet. Prešao je pet kontinenata, 40 zemalja, stopirao više od 50 hiljada kilometara, preplovio i okean. Time je dokazao kako za velike stvari u životu nije potreban novac, nego upornost, hrabrost i odvažnost. Istražujući kako putovati s malo novca, sedam je godina proveo na cesti. Otvorio je Facebook stranicu, YouTube kanal i blog, te počeo pisati knjigu kako bi inspirisao druge.
Na putovanjima još nije pronašao smisao života, ali to ga ne zabrinjava, jer “uživa u potrazi”. Na kraju je svoju ljubav i strast prema putovanjima pretvorio u posao i karijeru.
Može li se knjiga “Tisuću dana ljeta” nazvati svojevrsnim nastavkom prethodne “Tisuću dana proljeća”, koja je doživjela velik uspjeh?
Prije bih rekao da je proljeće uvod u ljeto. Prva knjiga govori o mojim počecima i transformaciji od brokera u autostopera. Naime, nakon finansijske krize 2008. ostao sam bez brokerske karijere, novca i s velikim dugom od 200 hiljada kuna. Počeo sam konobariti, ali ubrzo sam shvatio da na taj način neću vratiti dug. Odlučio sam putovati. U knjizi je opisano kako sam krenuo, kako su izgledala moja prva putovanja, kako sam ih otkrivao i kako sam se zarazio njima. Za razliku od prve, druga knjiga govori o jednom putovanju tokom kojeg sam uspio obići gotovo cijeli svijet u tri godine.
Na jednom predavanju rekli ste kako ste na putovanjima shvatili da jedan dan na putu vrijedi kao deset dana u Zagrebu. Što ste sve obišli u te tri godine?
Obišao sam Europu, Aziju, Australiju, Južnu Ameriku i Afriku. Naravno, bilo je tu dosta država, još više gradova, jako puno avantura, događaja, upoznavanja… Na raspolaganju sam imao samo osam eura dnevno i gotovo cijelo vrijeme putovao sam autostopom, ali tu i tamo znao sam uzeti neke normalne načine prijevoza tipa autobusa u Iranu ili voza u Indiji. Jednom prilikom stopirao sam čak i jedrilicu pa sam preplovio i Indijski okean. Spavao sam gdje sam stigao. Svega toga ne bi bilo da nisam otkrio internetsku društvenu mrežu couchsurfing preko koje te ljudi praktično zovu u svoj dom, da odsjedneš kod njih. Tako sam rješavao više od polovice smještaja. Naravno, nosio sam i šator sa sobom, kampovao, a često i volontirao radeći nekoliko sati dnevno u zamjenu za hranu i smještaj. Kad se sve zbroji, za smještaj sam u prosjeku trošio deset kuna dnevno. Nisam obilazio samo jeftine zemlje, proputovao sam i neke skuplje poput Australije, ali uglavnom sam tražio alternativni način kako sa što manje novca proputovati što više.
Putem ste doživjeli mnogo anegdota, možete li se prisjetiti nekih najzanimljivijih?
Bilo ih je bezbroj. Mnogima je nevjerovatno da sam stopirao jedrilicu i mjesec i po dana plovio Indijskim okeanom u trinaestmetarskom plovilu do Južnoafričke Republike. Na jednom otoku sreo sam vlasnika i ponudio mu se za člana posade. Rekao sam da imam dosta iskustva u plovidbi što je, naravno, bila čista laž, ali on to nije mogao provjeriti. To mi je bio najveći izazov, bio sam zatočen na toj maloj barci nasred pučine i još me je uhvatila morska bolest. Ni pješačenje do Machu Picchua nije bilo ugodno. Do tamo se inače dolazi vozom, ali ja nisam baš bio pri novcu pa sam hodao po nekakvim tračnicama i sklanjao se od pobjesnjelih pasa koji su me naganjali uokolo. Pazio sam da u mraku ne padnem u provaliju i osvjetljavao si put laptopom. Tu sam valjda bio najbliže smrti. Srećom, zadnjih nekoliko kilometara uspio sam stopirati prijevozno sredstvo nalik brusilici koje je išlo po tračnicama. Uglavnom, svaki dan događalo se nešto novo.
Koje su vas se zemlje i gradovi posebno dojmili? Postoje li mjesta koja su se pokazala posve drugačijim od onoga kako ih mi obično doživljavamo?
Uvijek izdvajam Indiju kao meni najdražu destinaciju. Australija je također bila predivna, Malavi u Africi, Peru i Ekvador u Južnoj Americi. Gotovo sva mjesta su me iznenadila. Neka koja sam držao najopasnijim na kraju su ispala najpozitivnija, naprimjer, Iran, Irak, Pakistan… Od njih sam imao najmanja očekivanja, a pokazali su se kao izrazito gostoljubivi. Ja sam se zapravo jako malo pripremao za put jer nisam htio vjerovati onome što pišu mediji i internet. Htio sam se lično uvjeriti, tako da sam informacije crpio od lokalnog stanovništva koje sam sretao usput. Oni su me uvodili u svoju kulturu i običaje. Same destinacije i nisu toliko važne. Važnije je ono što se događa okolo kako ste došli do te destinacije, koga ste tamo upoznali, što ste doživjeli i naučili…
Je li bilo situacija kada vam je bilo teško, kada ste htjeli od svega odustati i kad ste se pitali što vam je sve to trebalo?
Rijetko, samo svaki dan, ha-ha! Međutim, onih drugih stvari koje su mi govorile da trebam istrajati i nastaviti istraživanje bilo je puno više. Kad god bi mi došlo da se vratim, samo sam pričekao određeni period i opet bih se uživio u putovanje. Nosi te spoznaja da imaš slobodu i da, na kraju krajeva, u svakom trenutku sam odlučuješ hoćeš li se vratiti kući ili krenuti dalje.
Kako su vaša rodbina i prijatelji doživjeli vaša putovanja?
Možete zamisliti kako. Otac mi je Hercegovac, majka Dalmatinka, oboje iz dosta konzervativnih, tradicionalnih sredina, tako da nije bilo lako. Međutim, javljao sam se majci svaki dan, tako da su mi na kraju oni postali najveća podrška.
Koji je bio cilj putovanja?
Cilj je bio jednostavan – raditi ono što želim. Pronašao sam način kako mogu putovati i krenuo u pobjede. Nije mi bila namjera promijeniti svijet, iako sam kasnije čuo da je moja priča inspirisala i motivirsala i neke druge ljude na slične avanture.
Diplomirani ste ekonomist, ali nikada niste radili u struci?
Imam svoju firmu, prodajem knjige, držim predavanja i tako zarađujem za život. Firma nije trpjela zbog mog izbivanja zato što sam je otvorio tek kada sam se vratio s puta. Za vrijeme putovanja zarađivao sam radeći za nadnicu razne poslove u zemljama u kojim sam se zatekao, preko interneta sam našao i neke sponzore i uspio se održati.
Nakon izdavanja knjige počeli ste dobijati sve više sponzorskih i poslovnih ponuda, koje su vam omogućile ugodnije iskustvo putovanja. Pokrenuli ste turneje predstavljanja knjige te predavanja po Hrvatskoj i Europi. Je li druga knjiga ujedno posljednja?
Mislim da nije, i to zato što me ljudi žicaju ‘ajde treću, ‘ajde treću. Ja im odgovaram riječima jednog svog kolege da knjige nisu leci za pizzeriju da se pišu svako malo, ali vjerujem da će biti i treća, a možda i četvrta. Nije nužno da to budu knjige o putovanjima. Moje su knjige putopisne zato što sam u zadnjih desetak godina najviše putovao, ali one su zapravo autobiografije. Ako sad počnem pisati knjigu o svom trenutnom životu, ona će manje govoriti o putovanjima, a više o nekim drugim stvarima. Ostaje nam za vidjeti.
Koji je vaš savjet mladim ljudima željnima pustolovine i akcije?
Mladima bih preporučio da ne razmišljaju previše i da rade stvari koje žele raditi, što god to bilo. Pronađite način, nemojte odustajati i uvijek dajte apsolutno sve od sebe! Jako je puno lekcija koje sam naučio na putu i teško ih je prenijeti ovako u samo nekoliko rečenica, ali samo neka rade ono što žele i to je u principu to.
Preuzeto sa večernji.hr
