Prvi susret sa diskriminacijom vas kao živog bića kreće još dok ste fetus u maminoj utrobi. Ta topla, mekana i puna ljubavi, utroba majke, željela je upravo tebe, nikoga drugog niti drugačijeg. Ali ljudi oko nje, oni kojih se ti ne tičeš, nisu te željeli. Mamu će ti rastužiti pitanjem je li muško? Šta jednu mamu briga šta je? Živo je pobogu, diše, raste, hrani se njenom toplinom, njeno je… A onda si se ti rodila.
Piše: Azra Husarić (frontal.ba)
Nisi unijela najveću radost u familiju, nisi jer nećeš nastaviti lozu. Kao sretni su zbog tebe, ali opet ti rastužuju mamu, ovaj put suptilnije. ”Ma hajde de, nek nije muško, ne moraš ga sunetiti.” Totalno suptilno. Tvoja mama, samo zato što je žena, sluša svakojake gluposti, jer je rodila djevojčicu, a ne sina. Brutalno, ali istinito…
Sada već odrastaš, trčkaraš vesela, skačeš po baricama i blatu. Opominju te da to nije primjereno jednoj djevojčici. Oblače ti neudobne haljinice i lakirane cipelice, nije ti jasno zašto ti moraš, a tvoj drug ne mora, ali tako je. Želiš šutati loptu sa drugarima, ali ti ne dozvoljavaju, stavljaju ti barbiku u ruke i govore da budeš mirna. Ne galami, djevojčica si. Ne trči, djevojčica si. Ne diši, djevojčica si.
Sad si kao odrasla, krenula u školu i pozabavila se svojim životom. Želiš se baviti sportom, ali duštvo te ne prepoznaje, jer, znaš već, djevojka si. Nastavljaš da se uklapaš u društvo, uzimajući samo ono što ti se pruža. Rodbina te hvali kako si lijepa i pitaju imaš li momka. Nipošto čime želiš da se baviš ili šta ćeš da budeš. Godinu, dvije kasnije, ozbiljno se od tebe očekuje da imaš momka, da ćeš se udati i roditi dijete. Sada ne govore da si lijepa, nego da imaš vrlo dobro kukove za rađati. Mašala, to ti je najbitnija osobina.
Želiš da upišeš fakultet i gradiš karijeru u profesiji koju voliš i želiš. Odjednom, sa svih strana dolaze prijedlozi ”kompetentnih” osoba za TVOJ odabir studija. Budi učiteljica, to je najbolji posao za ženu. Budi doktorica, dobro si plaćena, ne radiš mnogo, stići ćeš roditi. Ali ako ikako možeš, de budi muško…
Sada si već sita svega, zadnjim atomima snage braniš se od okoline i ideš putem svojih želja. Unatoč svim preprekama, daješ duplo više od sebe nego što bi trebala, samo da uspiješ u jednoj, eto tako, prosječnoj profesiji, u kojoj prosječne nisu samo žene. Jedva pronalazeći posao u kojem si manje plaćena od kolega istog ranga, i dalje voliš svoju profesiju, jer nije ona kriva za tvoje društvo. Susrećeš se sa prvim komentarima povodom dobijanja posla ”Šta li je uradila”, ”Sigurno je podigla suknju”, a ti, nisi ništa, samo si žena.
Pokušavaš ubijediti sebe da je nadređeni prosto ljubazan prema tebi na svoj jedinstven način, ima čovjek potrebu da te dodirne kada te pohvali. Jeste, to on hoće da razgovara o poslu na ručku s tobom, ma da, želi te nagraditi za dobro odrađen posao poklonom. Kad ono, prvi pokušaj nasrtanja na tebe, šta se iznenađuješ, žena si i privlačna si. To je normalno?
Momak želi da daš ostavku, a ni ti nisi drugačijeg mišljenja, je ne treba ti takav posao. Sve oko tebe vrišti pokazujući ti vrijeme za udaju i rađanje. Ostarićeš bona, šta čekaš. Nemaš snage za otpor, nasitila si se svega do sada, zaljubljena si i udaješ se. Živiš mirno, sretno, u skladnom i lijepom braku. Domaćica si, nemaš posao. Trudna si. Je li muško?
