“Dobro, kamo opet ideš? Pa tek si se nedavno vratila”, pita me majka tijekom nedjeljnog ručka.
Od mog posljednjeg većeg putovanja prošla su tri mjeseca – ako se mene pita, tri mjeseca previše. No ona stvar ne vidi iz mog kuta, nisam joj jasna. Ne razumije zašto ne mogu mirovati na jednom mjestu. Čemu sva ta gungula, nepotrebna pakiranja, planiranja i odlasci? Majka je iz nekog drugog konteksta i vremena. I nije on lošiji ili bolji od mojeg, samo je drukčiji.
A da ispadnem baš ona najgora kći, još joj nisam priznala da krajem siječnja putujem u Indiju i da planiram još barem dva, tri putovanja tijekom 2018. Ne ona do Subotice, Sarajeva ili Skopja, s bendom u kombiju nego ona prekomorska, prekooceanska i preko-sedam-gora. Po mogućnosti – sama.
“Tko to more platit?”
Onaj koji štedi sve pare za putovanja i ne troši na pizdarije. Nemam auto ni kućerinu, ali zato imam punu glavu uspomena i iskustava. Davno sam se, s jednim iz kolekcije bivših, posvadila jer nisam mogla shvatiti zašto bi kupio novi auto od 20.000 eura, kad može kupiti polovni za 5.000 i ostatak potrošiti na putovanja. “Putuješ i obogatiš se novim iskustvima. Kakvo ćeš iskustvo izvući iz kredita za novi auto?” Ipak, njemu je moje rezoniranje bilo suludo. No hajde, o bivšima i mrtvima sve najbolje, zar ne?
Ponekad djelujem kao da mi gori pod stopalima – izgaram za pokretom. I znam da zvuči čudno, ali najčešće odlazim kako bih se mogla vratiti. I povratak je dio putovanja. Tko zna, možda sam u prošlom životu bila lastavica – uvijek prema suncu, ali uvijek se vrati kući. Nemojte pogrešno shvatiti: nije da putujem jer bježim od nečega. Štoviše. Nemam strahova koje spremam pod tepih, poprilično se otvoreno borim sa svojim demonima, kroz pjesme, pisanje i razgovore, i nemam osjećaj nelagode u vlastitoj koži. Štoviše. Ali nešto me privlači u tom pakiranju kofera, istraživanja posve nepoznate zemlje i kulture, razgovora s neznancima, upoznavanju, latentne opasnosti i smiraja povratka.
Neki su učitelji, vojnici, magovi ili njegovatelji, a neki istraživači. Jedna sam od tih koji sve na što nabasaju smatraju izazovom. Znatiželja i ispitivanje nepoznatog kategorije su od kojih mi krv brže kola žilama. Istražujući svoju okolinu, istražujem nutrinu.
A stvaranje? Za mene je i pisanje pjesama istraživanje nepoznatog teritorija. Nemam unaprijed determiniranu agendu, jednostavno pišem. Nemam zacrtan plan kretanja – prema vrhu, kažu, nije loše stremiti – nego tek nižem riječi i melodije. One dolaze iz nekog meni nepoznatog izvorišta pa geografsku kartu iscrtavam u hodu. Pjesma, zapravo, piše sama sebe. I kad je pokušam utkati u unaprijed određena, poznata pravila, ona se istrgne i otkaže kontrolu. Istražujem. Griješim, vraćam se istim putem, a ponekad i utabam novi.
Kao kad, u velikom gradu, odlučiš isključiti GPS i jednostavno se prepustiti unutarnjem osjećaju i lutati. Jeste li to ikada probali? Pokušajte, osjećaj je nevjerojatan. Sva najbolja mjesta u bijelom svijetu otkrila sam lutajući. Sva najbolja mjesta u sebi otkrila sam lutajući.
Odlučila sam naučiti novi jezik.
Odlučila sam naučiti skuhati egzotično jelo.
Odlučila sam naučiti surfati.
Odlučila sam pikati klavijaturu i gitaru.
Odlučila sam zapodjenuti razgovor s troje neznanaca.
Odlučila sam naučiti nove asane.
Odlučila sam izrezati kolaže.
Odlučila sam ući u boj s ono malo strahova što je ostalo.
Odlučila sam biti odlučnija.
Istražujem. I kao pokvareni sat koji dva puta dnevno pokazuje točno vrijeme, neki put i pogodim. A neki put ne. Neuspjeh me ne odvraća od ponovnog pokušaja. Neuspjeh me nadahnjuje da i dalje istražujem. Dva, tri dana provedem na dnu, a onda pedaliram dalje, prema vrhu. Učitelji, vojnici, magovi, njegovatelji. Istraživači.
Svaka uloga ima svoje prednosti. Istražite ih.
Autorica: Remi
Izvor: lolamagazin
