Ženo. Ti, koja zarađuješ. Ili, koja radiš kod kuće. Ti, koja podižeš djecu i čitaš knjige i blogove o vaspitanju. Ti, kod koje je pritisak sve veći, a samopouzdanje sve manje.
Ti, koja preispituješ sebe i neumorno se trudiš da budeš bolja. Ti, koja se svaki dan dižeš već umorna i prijanjaš tiho kao teretnjak na svoje obaveze. Koja se godinama nisi odmorila. Kojoj se smučio ukus kafe. Ti, koja smišljaš, nabavljaš, kuhaš, štediš, brineš se šta će ostati za sutra. Koja pere, slaže, skuplja, ušiva, lijepi, popravlja, čisti desktop, stalno briše stalno ljepljive ručice, kvake i ivice. „Mama, ti si majstorka.“ Briše guze i noseve.
Ti, koja animira, posmatra, procjenjuje, razmišlja, izvodi, zabavlja, tješi, grli, umiruje, uspavljuje. Koja je na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći. Ti, koja cijediš sebe kao krpu da iz sebe izvučeš još neku kap, da daš porodici. Ti, kojoj je rezervoar stalno suh, ili skoro suh. Pa ipak nezaustavljivo guraš dalje.
Ti, koja se nosiš sa nekim, novim ili starim, uvredama i batinama.
Ti, koja sebe nahraniš. Da sebi pripremiš voćnu ili povrtnu salatu. Sebi. Ne sjetiš se, ne stižeš, nemaš snage, nisi došla na red. Ti, koja ne dozvoljavaš sebi ni da zaplačeš. Ko ima vremena i živaca sad da se raspravlja sa neredom vlastitih suza, kada stalno brišeš dječije. Ti, koja se ozariš, izvučeš osmijeh odnekud iz sebe i dočekuješ porodicu sa zagrljajima i ljubavlju.
Ti, koja i poludiš, i drekneš, i dereš se, i udariš. Iako znaš. Čitala si. Sve znaš. Ti, koja se stalno preračunava da li da spava, čisti, kuha ili čita. Pa onda čistiš. I bleneš, kao i ja, u ovaj prokleti blog. Ti, koja i kada radiš nešto što ti prija, radiš to da bi se osjećala dobro – zbog djece. Ne, nisi ti u ulozi žene kao žrtve. Samo, nekad je teško.
Nemam savjet za tebe. Nemam. Jer ti se smučilo. Jer ti to već znaš. Jer i ja znam. Ne želim ništa da ti kažem. Samo da te pogledam u oči.
Ništa više.
Autorica: Biljana Stanojčić
