Njihova djeca su princeze i prinčevi, jedinstveni, najbolji, najpametniji, najljepši… Da, da, tako je!
Sjedim u hodniku jedne privatne škole u Beogradu, na trenutak prijatno iznenađena svim tim bojama inspirativnim za djecu i svim grupnim aktivnostima prezentovanim na panou… U trenutku dok sam razmišljala koja škola najbolje može da od djeteta stvori uspješnog stručnjaka, da li državna, da li privatna, i dolazila do zaključka da apsolutno sve zavisi samo od djeteta, uspješni će uspjeti u bilo kakvom okruženju, pred oči mi izlazi još jedan faktor, važan, nepobitan, krucijalan za samo dijete – NJEGOVI RODITELJI.
Dolazi majka u srebrnim cipelama na platformu i u haljini dužine kakvu tinejdžerke obožavaju da nose petkom uveče, i dežurnoj gospođi, umjesto „Dobar dan“ govori „Ja sam majka učenice petog razreda, hoću hitno da razgovaram sa njenom profesorkom matematike, ne zanima me ni zakazivanje sastanka, niti bilo šta, samo mi recite gdje mogu da je nađem!!!“
Žena je zatečena drskim nastupom gospođe, ali ponizno okreće neki telefonski broj i odmah joj daje konkretno uputstvo.
Počinjem da razmišljam kakav li je grijeh počinila ta „bezobrazna“ profesorka matematike koja će uskoro biti razapeta sudeći po drskosti u nastupu ove majke pokondirene tikve. Izgleda da je majka od onih domaćica koje imaju previše para od dobro isplanirane udaje, premalo obaveza u svakodnevnom životu i previše slobodnog vremena da bi maltretirala ljude koji svojim trudom i požrtvovanošću žele da zarade parče hljeba.
Ova gospođa pokondirena tikva, sada će profesorki matematike da održi jednosatno predavanje kako se usudila da da četvorku njenoj princezi kojoj i Pitagora može da pozavidi. Da, da, ona je vrhunska i najbolja matematičarka, maternji jezik, prirodne nauke, društvene nauke, pjeva kao slavuj, crta kao vrhunski umjetnik, a na časovima fizičkog je prava atletičarka.
Ona u životu nikad ne griješi, uvijek je spremna za 5+, pa zašto je onda ova profesorka toliko mrzi, i zašto ima pik na nju, pa joj daje 4? Djevojčici koja pažljivo sluša na časovima, radi sve domaće zadatke, ne vrijeđa drugare, poštuje profesore, koja se budi i leže uz pohvale svojih roditelja „ti si najpametnija, najljepša, najbolja, svi ostali su lošiji od tebe“… Kako može ovo da se desi?
Čuvana u zlatnom kavezu, ova nježna mamina i tatina ptičica, ovo blago od djeteta, ovo neponovljivo biće, ovaj naučnik od malih nogu, sada nije dovoljno dobra? Sada se neko usuđuje da kaže da ne zaslužuje ništa veće od ocjene 4? Sada, škola će biti dignuta u vazduh, prijem kod direktora, vanredni roditeljski, saslušavanje „nikakve“ profesorke, analiziranje njenog dosadašnjeg rada, pa i mogućnost otkaza. Da, da, ona je uvrijedila princezu, tako savršenu, tako bez mana, a sad će biti kažnjena.
„Eto, od toga mi bolujemo“, prolazi mi kroz glavu. Baš zbog ovakvih roditelja, koji svoju djecu kuju u zvezde, imamo nesposobnjakoviće koji ne mogu da se snađu u životu pri prvom sudaru sa realnošću. Da prihvate poraz u životu? Pa, ko ih je naučio tu lekciju? Oni će gaziti sve pred sobom zato što su ih mama i tata ubijedili da su najbolji na svakom polju, a kada dožive poraz, plakaće neutješno u njihovom krilu.
Sa njima je komunikacija nemoguća, a interakcija pakleno teška. Čuvani u zlatnom kavezu, pri prvom susretu sa realnošću biće od onih nepodnošljivih ljudi sa nosem koji para nebo, čija je lista kvaliteta otišla u minus. Osobe loše za sebe i bića nepodnošljiva za druge.
NE, majke pokondirene tikve, ne činite nikakvu uslugu vašoj djeci time što ih vaspitavate da su iznad svih drugih. Ako ne danas, onda za nekoliko godina, realnost će ih udariti u lice i to mnogo jače nego što oni mogu da podnesu. A takvih smo slučajeva svi vidjeli više nego dovoljno…
Izvor: crnobelo.rs
