Na trenutak osjećam da mi je dosta svih tih banalnih problema koje mi ljudi serviraju pod nos. Čudim se kako nemaju snage niti ideja kako da se nose sa životom u njegovom najmanje monstruoznom obliku.
Ja sam vidjela to čudovište, vidjela sam kakvu bol može da nanese i kakvu crnu sjenku može da baci na ostatak života.
Vidjeh na svojoj koži kako strašno, istinski prži i ne daje objašnjenje zašto vas je neočekivano obilježio zauvijek... Apsolutno do posljednjeg daha!
Na najsuroviji mogući način zauvijek mi je otkinuo dio srca, a nije me ni pitao da li ću uspjeti da sakupim hrabrost i snagu, da li ću uspjeti da od dijelova sebe napravim jedno cijelo i da produžim dalje.
Nije ga zanimalo, ako mi u najranjivijim godinama oduzme osobu koja mi život znači, da li ću moći da produžim dalje i da postanem čovjek koji će ipak i pored svega da nauči da voli život, bez obzira koliko podmukao može da bude.
Doživjela sam bol koju ni jedna mjera ne može da izmjeri i gubitak zbog kojeg sam se noćima gušila. Sve što sam mislila da je negdje tamo daleko, desilo mi se tako rano, osjetila sam na svojoj koži, da nisam mogla da povjerujem zašto sam tako kažnjena.
Baš zato, bila sam ljuta, bjesna, povrijeđena… Osjećala sam se kažnjenom i pitala sam se šta sam to loše uradila, pa da ovo zaslužim.
Evo i danas, toliko godina kasnije, koža mi se ježi kada pročitam svoj dnevnik iz tog perioda, kada sam tražila krivicu u sebi za nešto za šta nijedno dijete na svijetu ne može da bude krivo.
I bilo je nerealno… Svako jutro mi je, kao crna ptica, dolazila ta misao, i trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da je istina, da nje više nema.
Ali, nekako sam naučila da živim s tim, naučila sam kako da živim bez dijela srca i kako da za tu osobu budem najbolja što mogu. Nekako tiho u sebi, svaki uspjeh, svaki trijumf posvećivala sam njoj, i skrivenim pogledom uprtim u nebo i očima punim suza, slala sam joj poruku da je ovo za nju.
Željela sam da zna da mi je ona, i pored toga što fizički nije pokraj mene, najveća zvijezda vodilja i inspiracija u životu.
Zbog svega dobrog što je usadila u mene, vjerovala sam da to moram da nastavim da gajim, da ona odozgo može da vidi da sav njen trud nije bio uzaludan i da sam zaista postala kompletna ličnost, kao što je ona zamišljala da ću biti.
I rijetko govorim o njoj, možda to nije dobro, ne znam, ali svako ima svoj način na koji se nosi sa bolom. Ja volim da je se sjećam kada sam sama, da joj pošaljem znak da nije zaboravljena i da ću misliti na nju do svog posljednjeg daha, ali o tome ne volim da govorim pred drugima i da gledam oči pune sažaljenja – sažaljenja koje mi neće pomoći ni na jedan način.
Pišem, izgleda da sam pišući oduvijek bolje umjela da iskažem emocije i ona je to dobro znala, pa se neće ljutiti za neizgovoreno „volim te“. Znala je i bez izgovorenih rieči koliko je mnogo ljubavi za nju bilo u mom srcu, još uvijek je ima i zauvijek će je biti.
Ja nisam od onih ljudi koji će se sklupčati u krevetu i oplakivati svoju sudbinu. Naučila sam kako da živim sa svojom tragedijom, a život me je naučio šta je najveća bol i da mora da se preboli stojeći.
Zato moja koljena ne klecaju zbog malih životnih udaraca, zato što više ništa ne može da me zaboli tako jako.
Sada sam hrabra i učim druge da vide dobru stranu i onda kada sive nijanse stupe na scenu. I u najvećoj tami da pronađu zrak svjetlosti koji će ih voditi.
Život je jedan i mora da se proživi na najbolji mogući način, bez obzira što ponekad može da povrijedi tako jako.
Moramo da produžimo dalje jači nego prije, zato što liepe stvari iza ugla čekaju samo hrabre, a naši voljeni koji su otišli gore na nebo, za nas i ne žele ništa manje od toga.
Izvor: crnobelo.rs
