„Čija si ti? Čija ti ono bi?“ Pitanje koje srećem na svakom ćošku.
Žene su uvijek nečije. Kao i djeca. Nekome se mora pripadati. Ili sam očeva ili sam muževa…zavisim samo od statusa. Kao da nemamo svoju ličnu pripadnost.
A možda i nemamo. Možda smo je izgubili. Zaboravili. Možda nas tome nijesu naučili. Možda smo zbog teške istorije koja je za nama, ukinuli sebi pravo na ličnu pripadnost. Na pravo da postojimo kao žene, djevojke, djevojčice.
Koliko pripadaš sebi? Koliko drugima daješ pravo na postojanje? Koliko si ti svoja? Da li ti je sredina nametnula put kojim hodaš ili si ipak uspjela da nađeš svoj, prkosno?
U našoj kulturi činjenica je da je skoro pa jedini put prema ikakvoj promjeni položaja žene onaj u kome žena postaje muškarac. Svjedoci smo toga svakodnevno. Zamka u kojoj upadaju žene. Tako ćete vidjeti žene koje oponašaju muškarce na ulici, u prodavnici, na televiziji, u politici… Srećemo ih svuda.
Iza svakog ćoška odbacujemo sloj po sloj svoje ženstvenosti. Odbacujemo svoju ranjivosti. Da bi bile „jače“, ili dovoljno jake. Drugima. Glumeći društveno prihvatljivu ulogu koja nam ne pripada. Ulogu koja nam je nametnuta. Možda nas je tu „gurnula“ sredina, ali to ne umanjuje našu odgovornost i mogućnost našeg izbora.
Pored svih ilustracija negativnog određenja žene u sredini u kojoj živimo, priznajem, teško je biti „drukčiji“. Počev od jezika, koji za nas ima sociolongvističku preciznost.
Kako smo došle do toga da nam djevojčice nijesu jednako željene kao dječaci?
Hodajući putem, na koji smo „gurnute“, putem koji nije naš, birali smo sigurnu stazu, jak muški utaban put, koji osim što nije bio naš zasigurno nije bio jedini, a dokle smo stigle podsjetila nas je čitulja koja je osvanula u crnogorskim novinama i na ulicama širom Podgorice.
Čitulja je dio akcija NVO „Centar za ženska prava“, koja je nastala sa željom i ciljem da ukaže na problem zloupotrebe prenatalnih testova za rano otkrivanje pola djeteta radi sve veće prakse selektivnih abortusa koje se rade u Crnoj Gori. Javna tajna o kojoj smo napokon progovorili, na sav glas, zahvaljujući akciji.
Šta su selektivni abortusi? To je trenutak u kome odlučuješ da tvoja djevojčica nije jednako #željena kao dječak.
Da li je ženama jasno da su selektivnim abortusima poništavale same sebe? Da su praveći nemoguće izbore, otkidali dio po dio sebe? Svog sopstva. Odbacujući ženski princip. Svoje pravo na pripadost. Živeći život bez jasnih ličnih granica sa svijetom.
Tek kada žena nađe snagu u sebi da zavoli svoje žensko biće, bez želje da ga mijenja, već da ga prihvati zajedno sa osobinama od kojih je satkana, a sebi da pravo na postojanje, sa svim onim što je čini drukčijom od muškarca, tek tada će joj se to pravo i „dati“.
Kada žena shvati da muški korak nije lakši od njenog, koji nije teži, već samo upečatljiviji, tada će uspjeti da nađe svoj put koji je vodi ka slobodi. Ne bolji, ne gori, već svoj.
Sve do tad ona je rob sredine kao i istorije, u čiijem pisanju učestvuje i ona. Samo ako poželi.
AUTOR/KA: BOBA USKOKOVIĆ
IZVOR: lolamagazin
