Sojourner Truth, žena koja će ostati zapamćena kao afroamerička abolicionistkinja i aktivistkinja za prava žena, rođena je u ropstvu 1797. godine u zaselku Swartekill, u newyorškom okrugu Ulster, kao Isabella Baumfree.
Sojourner Truth bila je jedno od 10-12 djece Jamesa i Elizabeth Baumfree. James Baumfree zarobljen je u Africi, u tadašnjoj britanskoj koloniji Zlatna obala, teritoriju današnje Gane. Elizabeth Baumfree bila je kći porobljenih afrikanaca iz Gvineje. Pukovnik Johannes Hardenbergh kupio je njezine roditelje i njezinu obitelj držao na imanju u gradu Esopus u zaselku Swartekill.
Očevo imanje i robove naslijedio je Charles Hardenbergh, a nakon njegove smrti 1806. godine, devetogodišnja Truth, koju su tada zvali Belle, prodana je na dražbi sa stadom ovaca za 100 dolara Johnu Neelyju. Do 1815. Soujurner je bila prodavana tri puta. Iste se godine zaljubila u roba sa susjedne farme, Roberta, međutim, njegov vlasnik je vezu zabranio. Robert je divljački pretučen i Truth ga nikad više nije vidjela, saznavši tek kasnije da je umro od nanesenih ozljeda. Dumont ju je kasnije prisilio da se uda za starijeg roba Thomasa. Rodila je petero djece: Dianu, čiji je otac bio Robert, i Thomasa (umro ubrzo nakon rođena), Petera, Elizabeth i Sophiu, kojima je otac bio Thomas.
Država New York, koja je pregovore o ukidanju ropstva započela 1799. godine, sve je robove oslobodila 4. srpnja 1827. godine. Za Sojourner Truth ova je odluka došla prekasno. Naime, John Dumont obećao ju je osloboditi, ali krajem 1826. godine to je obećanje povukao, zbog čega Truth odlučuje pobjeći sa svojom tek rođenom kćeri. Kasnije je objasnila: “Nisam pobjegla, to sam smatrala nevaljalim, nego sam odšetala, vjerujući da postupam ispravno.”
Novi dom pronašla je u kući Isaaca i Marie Van Wagener gdje je živjela do 1927. godine, kada su robovi službeno oslobođeni u državi New York. Saznala je da je u međuvremenu Dumont, jedan od njezinih prethodnih robovlasnika, njezinog petogodišnjeg sina Petera ilegalno prodao u Alabami. Van Wagneri su joj pomogli da ovaj slučaj podnese sudu i nakon mjeseci pravnih procedura uspjela je vratiti Petera, postavši jedna od prvih crnkinja koje su na sudu pobijedile u slučaju protiv bijelog muškarca.
Tijekom boravka kod Van Wagnerovih, Truth se preobratila na kršćanstvo, a niz godina kasnije, 1843, postaje metodistkinja, mijenja ime u Sojourner Truth i odlučuje putovati i zagovarati ukidanje ropstva. Godine 1844. priključila se Udruženju za obrazovanje i industriju iz Northamptona, koje su osnovali abolicionisti, a zagovarali su prava žena, vjersku toleranciju i pacifizam.
Dvjesto i deset članova Udruženja živjelo je na površini od 2 km2, gdje su držali stoku, imali pilanu, mlin za žito i tvornicu svile, međutim, materijalna neodrživost zajednice uzrokovala je razlaz 1847. godine. Tamo je upoznala druge poznate abolicioniste, Williama Lloyda Garrisona, Fredericka Douglassa i Davida Rugglesa, od kojih je prvi 1950. godine privatno objavio njezinu knjigu “The Narrative of Sojourner Truth: A Northern Slave”, memoare koje je diktirala prijateljici Olive Gilbert. Iste godine držala je govor na prvoj Nacionalnoj konvenciji ženskih prava u Worcesteru, Massachusetts.
Northampton napušta 1851. godine kako bi se pridružila abolicionistu Georgeu Thompsonu. U svibnju je prisustvovala Konvenciji ženskih prava u Akronu, Ohio, gdje je iznijela svoj slavni spontani govor o ženskim pravima koji će kasnije postati poznat pod nazivom “Ain't I a Woman?”. Zabilježene su dvije verzije ovog govora, od kojih je jednu, mjesec dana kasnije objavio urednik i vlasnik novina “Anti-Slavery Bugle” Marius Robinson, a drugu 12 godina kasnije Frances Dana Barker Gage, koja je s Hannom Tracy organizirala Konvenciju u Ohiu.
Sojourner Truth svoj će aktivizam nastaviti i u sljedećim desetljećima. Od 1851. do 1853. surađivala je s Mariusom Robinsonom i držala govore u državi Ohio, a kako je pokret za ukidanje ropstva rastao, privlačila je sve veću publiku. Neki njezini stavovi smatrani su radikalnima čak i u abolicionističkim krugovima. Zagovarala je političku jednakost za sve žene i grdila abolicioniste jer nisu tražili građanska prava za crnkinje, strahujući da će pokretu doći kraj kada osigura pobjedu za crne muškarce, ostavljajući i bijele i crne žene bez prava glasa i drugih ključnih političkih prava.
Na sufražističkoj konvenciji u New Yorku, 1853. godine, mladim muškarcima koji su ju izviždali poručila je: “Možete zviždati koliko hoćete, ali žene će unatoč tome ostvariti svoja prava. Ne možete nas zaustaviti”.
U govoru 1867. obraćala se Američkom udruženju za jednaka prava. Ovaj put nije dočekana zvižducima, već je prozvana jednom od glavnih govornika/ica na skupu. U prvom dijelu govora osvrnula se na prava crnkinja, odnosno istaknula da sada kada su crni muškarci ostvarili nova prava, borbu treba nastaviti kako bi i crne žene ostvarile jednakost.
U drugom dijelu govora zahtijevala je jednaka prava za sve žene, a muškarce je nazvala sebičnima, govoreći: “Muškarac je toliko sebičan da uz svoja prava ima i prava žena, i unatoč tome ženama ne želi dati njihova prava. Drži ih sva za sebe”. Izlaganje je završila zagovarajući opće pravo glasa, govoreći da ako kao vlasnica kuće mora plaćati porez, mora imati i pravo glasanja na izborima.
Tijekom Američkog građanskog rata svoj utjecaj iskoristila je da bi pomogla regrutirati crnačke postrojbe za vojsku Unije, a da se dobrovoljno prijavi potakla je i svog unuka Jamesa Caldwella. S predsjednikom Abrahamom Lincolnom sastajala se više puta, a nastavila je zagovarati promjene čak i nakon što je Lincoln proglasio ukidanje ropstva.
Poticala je ukidanje segregacije u tramvajima, vozeći se u Washingtonu 1865. godine u onom namijenjenom za bijelce, a najznačajniji projekt kojim se u kasnijim godinama bavila bio je pokušaj da od federalne vlade osigura zemlju za bivše robove. Smatrala je da će privatno vlasništvo, osobito vlasništvo nad zemljom Afroamerikancima osigurati samodostatnost i osloboditi ih od ugovornog služenja bogatim zemljoposjednicima. Ipak, iako je niz godina težila ostvarenju ovog cilja, nije uspjela uvjeriti Kongres.
Sojourner Truth umrla je u svom domu u Battle Crek, u Michiganu, 26. studenoga 1883, u dobi od 86 godina. Dok god su joj godine i fizičko stanje to dozvoljavali, strastveno je zagovarala prava žena, opće pravo glasa i zatvorske reforme te se protivila smrtnoj kazni. Iako kontroverzna, bila je prihvaćena u zajednici reformatora toga doba, uključujući Amy Post, Parkera Pillsburyja, Frances Gage, Wendella Phillipsa, Williama Lloyda Garrisona, Lauru Smith Haviland, Lucretiu Mott, Ellen G. White i Susan B. Anthony, s kojima je surađivala do kraja života.
Truth će ostati zapamćena kao jedna od najistaknutijih vođa pokreta za ukidanje ropstva i jedna od najranijih zagovornica prava žena. Ukidanje ropstva uspješno je ostvareno za njezinog života, a strah da će abolicionistički pokret oslabiti prije ostvarivanja jednakih prava za žene, pokazao se opravdanim. Žene će pravo glasa u SAD ostvariti tek 1920. godine, gotovo četiri desetljeća nakon njezine smrti.
