Poznata je činjenica kako u adolescentskoj dobi roditelji ponekad teško komuniciraju s djecom. Komunikacija između roditelja i djeteta sigurno je najteža u vrijeme puberteta, jer što su djeca starija, to su veći problemi u komunikaciji.
Pošto adolescenti sada osjećaju veću slobodu reagiranja nego kada su bili djeca, kada se naljute lupaju vratima ili danima šute kako bi pokazali svoje negodovanje ili neslaganje sa roditeljima. Ovdje ćete pronaći nekoliko osnovnih pravila kojih se treba pridržavati kako bi se izbjegli česti nesporazumi i konflikti, te kako bi se uspostavila bolja i kvalitetnija komunikacija i samim tim poboljšali odnosi između vas i vašeg tinejdžera.
Pokažite odlučnost ! Kada roditelji na primjer kažu: “Koliko puta sam ti rekao da stišaš tu glazbu?”, dijete pomisli “tri, četiri, pet puta” i nastavi slušati glazbu odvrnutu do daske! Kao i sva djeca, oni shvaćaju pitanje roditelja “doslovno”, a takvo pitanje im zvuči kao priznanje neefikasnosti roditeljskih riječi. Moglo bi čak i da se kaže da roditelji u biti govore u prazno.
E sad, kako bi trebali postupiti: izrazite naredbu ali na lijep način na primjer: “Molim te, utišaj glazbu” – naredbu nikako je ne stavljajte u formu pitanja.
Zahtijevajte da naredbe odmah budu izvršene! Ponavljanje iste naredbe više puta ničemu ne služi. Takvo ponašanje jedino može da uvjeri dijete da je nesposobno da sluša pošto mu se sve mora ponavljati više puta. Dok se ne pređe izvjestan prag tolerancije, dijete ne čuje smatrajući da je roditelj ozbiljan samo kada ponavlja zahtjeve, a to je sigurno loša navika.
Kako bi trebali postupiti: zahtijevajte da naredba bude izvršena odmah! Ako je u pitanju domaća zadaća, kažite na primjer: “Izaći ćeš tek nakon što budeš napisao svoj domaći!”
I ne zaboravite pohvaliti dijete svaki puta kada pristane napraviti makar i mali napor kako bi udovoljilo vašim zahtjevima.
Naučite privući djetetovu pažnju! Tražiti od adolescenta koji je zadubljen u video igricu da sredi svoju sobu isto je što i govoriti zidu. Čak i ako podigne pogled ili odgovori da će to napraviti, ta njegova reakcija je samo trenutačni refleks. I mi odrasli reagiramo na sličan način kada smo zadubljeni u neki posao. Zato, kada vam dijete kasnije kaže da se ne sjeća da ste mu nešto rekli, vjerujte mu jer vas stvarno ne laže.
Kako bi trebali postupiti: privucite djetetovu pažnju tapkajući ga po ramenu. Taj fizički kontakt, praćen riječima, omogućava da se prekine njegova usredotočenost na igru te da vas stvarno čuje.
Zadržite samokontrolu! Pretpostavimo da je dijete dobilo dozvolu ostati vani do ponoći i da to nije ispoštovalo: kako bi kaznili, roditelji uglavnom zabranjuju buduće izlaske, ali, pošto je roditelj bijesan, dijete se usmjerava na njegov bijes, buni se i kaže roditelju: “Ti si zao! Vi me ne razumijete! i slično”. Ovo se ubrzo pretvara u svađu da bi se vidjelo tko će biti zločestiji i tako nastaje pravi problem.
Kako bi trebali postupiti: ne reagirajte odmah, zadržite samokontrolu te sačekati da vas bijes prođe ili odložiti razgovor za naredni dan kada ćete moći sa djetetom mirno porazgovarati te mu ukazati na loše posljedice nepoštivanja ove vrste dogovora.
Budite dobar primjer! Neki roditelji na primjer zahtijevaju da dijete poštuje sigurnosne mjere prilikom vožnje automobila, a sami ne vezuju pojas kada voze auto. Zar se onda treba čuditi ako se i dijete ponaša na sličan način? Tinejdžerima su postupci i geste puno učinkovitiji i rječitiji od samih riječi. “Djeca u pubertetu su vrlo osjetljiva te reagiraju i na najmanji znak licemjerja svojih roditelja!”. Vezati pojas na djetetovu primjedbu ne pomaže, roditelj tako pruža samo privid korektnog ponašanja.
Kako bi trebalo postupiti: Dati dobar primjer djetetu, što je češće moguće!
Izvor: e-zena
