Često čitam i slušam o ženama koje uzimaju muževljevo prezime, zadržavaju svoje, dodaju njegovo na to svoje, bla bla truć truć. Piše se o tome kako žena nije manje vrijedna nakon udaje, pa kako gubi identitet, pa kako ne gubi identitet, pa se ismijavaju žene koje imaju dva prezimena, pa same sebe uzdižu žene koje imaju dva prezimena, pa se u cijelu tu priču ubacuju djeca i njihovo prezime i njihova prezimena i ta neka potreba da se svi u kući prezivaju isto, pa se spominje nekakvo nošenje dokumenata kako bi se dokazalo roditeljstvo. Niko ne spominje muškarce koji su uzeli ženino prezime, a ima ih. Znam za njih nekoliko. Hrpetina svega, sve nabacano. Ne možeš pohvatat’ sve to, počneš da se gubiš.
Idemo redom.
Osoba je rođena. Ima te i te organe. Roditelji joj daju ime i prezime koje žele. Dakle, nije se osoba rodila s nekim prezimenom. Prezime nije biologija, prezime je sociologija. I prezime je i dalje očevo, kako god se mama prezivala. U velikoj većini slučajeva. Na ovim prostorima.
Dalje.
Osoba, u ovom slučaju osoba u dokumentima okarakterisana kao žensko i to na temelju vanjskih/vidljivih obilježja koja su karakteristična za određeni spol, odrasta. I prolazi te neke životne faze (dijete-curica-djevojčica-djevojka-žena-baba). I kad iz jedne faze prelazi u drugu (iz djevojke u ženu), onda se prezime koje je imala u toj prvoj fazi naziva ‘djevojačko’. Jer je do tada bila – djevojka? Sad je – šta? Žena? Sad se to prezime zove ‘udano’. Zašto onda to prezime ne nosi naziv ‘žensko’? Ako je već od djevojke postala žena. Udajom. Ne. To se sada zove ‘udano’.
Žene koje se udaju, a ostave svoje prezime koje nose od malena (dakle, očevo) i ne dodaju muževljevo, su i dalje djevojke, jer i dalje nose to ‘djevojačko’? Žene koje se nikad ne udaju – nisu žene? Žene koje su lezbejke – nisu žene? Ženu ženom čini udaja? Ženu ženom čini muškarac? Jer za muškarca se udaje.
Ponovimo: ‘udati se’ znači ‘dati se udu’. Muškarac se ženi. On se daje ženi. Žena se udaje. Ona se daje udu.
Nastavljamo.
Žene, one koje uzmu muževljevo prezime, su sklone reći kako im ono nije bitno, bitna je ljubav, podrška, razumijevanje i opet bla bla truć truć. Dobro. Ako nije bitno, zašto ga mijenjaju? Ako nije bitno, zašto on ne uzme njeno prezime? Mislim, kad već nije bitno… Zašto on ne priča o ljubavi, podršci i razumijevanju? Njemu to ne treba? Često navode da su uzele njegovo prezime iz poštovanja prema njemu. Važi. To znači da on nju ne poštuje? Jer ako je uzimanje prezimena odraz poštovanja, onda je on ne poštuje ni najmanje. Ili je poštovanje nešto jednostrano?
Sklone su i pozivanju na praktičnost. Zašto i muškarci nemaju potrebu da im život bude praktičan? Zašto je praktičnost rezervisana samo za žene?
Potreba da se svi u kući prezivaju isto? Može. Zašto se svi ne prezivaju ženinim prezimenom (koje je u veeelikoj većini slučajeva, rekosmo, očevo)? I tada se isto zadovolji potreba za jednim prezimenom kod svih ukućana i ukućanki. Ili ipak ne – ako se živi na spratu kod svekrve? Evo, ne znam. Razmišljam samo.
Dalje.
Djeca. Roditelji vrlo često brkaju pojmove imanja oca i imanja prezimena. Jedno s drugim ne mora imati nikakve veze, ali nisam sigurna koliko to roditelji, prvenstveno roditeljice, znaju.
Postoje slučajevi kada i nakon razvoda žene zadrže muževljevo prezime. Zbog djece. Da se prezivaju isto kao djeca.
Žene talasaju. Mijenjaju domove, prebivališta, dokumente i prezimena. Muškarci ne. Barem je zamišljeno da ne. Oni su fiksni. Tu su di su. To im je što im je.
Lako meni da serem.
Nit’ se udajem, nit’ se množim, ponekad se podijelim, vrlo rijetko se oduzmem, ali prilično sam sabrana.
Izvor: Lolamagazin
