Svako od nas u porodici ili među prijateljima ima onu staricu što cijeli život živi teško, a onda ona preseli tamo gdje joj novac ne treba pa snahe u dušeku nađu smotuljke krupnih novčanica, dukata i raznih vrijednosti.
Ona pola života prespava na udobnim dušecima punjenim kešom, sanjajući o kilogramu limuna na kojem štedi da bi dušek bio udobniji. U međuvremenu djeca i unuci pocrkaše negdje radeći na crno i sa bijelim da bi starici u goste s vremena na vrijeme ponijeli kesu sa kafom i limunom.
Starica život proživi u strahu od crnih dana i vazda neki rat sluti. Ni u kom slučaju joj neće pasti na pamet da unuku plati postdiplomski studij, a još manje da mu naspe goriva dok je vozi pedeseti put sedmično da vadi nalaze jer je nešto uvijek probada u prsima.
Međutim, ovo nije priča o sebičnoj i depresivnoj starici. Ovo je nažalost priča o našoj ekonomiji.
Nedavno je Centralna banka Bosne i Hercegovine objavila podatak o depozitu Bosanaca i Hercegovaca koji me zatekao jednako kao dušek pun novca snahe sa početka priče.
Banka kaže da su ukupni depoziti stanovništva kod komercijalnih banaka u BiH na kraju septembra 2017. godine dosegli do sada najviši zabilježeni nivo od 11,02 milijarde KM. Prema podacima Centralne banke BiH, depoziti građana čine 57,6 posto ukupnih depozita u komercijalnim bankama.
Banka je isto tako kazala da je riječ o o manjoj skupini građana koja ima veću ušteđevinu novca. Znači da se novac od nekolicine sugrađana, ne mora se tu puno pogađati ni kojih, kiseli u bankama uz, kako Banka dodade “relativno nepovoljne, odnosno niske kamate na oročenje.“
Dan poslije pronalaska ovog dušeka, Direkcija za ekonomsko planiranje BiH (DEP BIH) je objavila Izvještaj o razvoju BiH u 2016. godini koji kaže da je svako šesto domaćinstvo u BiH je siromašno. Biti siromašan ovdje ne znači ne izvoditi bijesne finansijske gliste. Biti siromašan u Bosni znači doslovce leći gladan spavati.
I dok se Banka hvali kako je 11 milijardi u dušeku znak povjerenja štediša u bankarski sistem, DEP BiH u svom izvještaju zaključuje da postojeći sistem socijalne zaštite ne doprinosi smanjenju siromaštva u BiH, pa stoga ne čudi da je proces emigracije postao jedan od najvažnijih društvenoekonomskih izazova sa kojima se suočava BiH.
Kao i depresivna, sebiča starica sa početka priče i ova desetina guzonja i sinova im njihovih znaju dobro da mi nismo stabilno tržište za investicije. Guzonje koje tamo čuvaju pare su vjerovatno isti oni koji nam kroje unutrašnju, vanjsku, dnevnu i noćnu politiku pa se znajući koliko su nesposobni i na čemu rade iz dana u dan, pribojavaju, ili možda čak i priželjkuju novi rat.
Zato više vole uz minimalnu kamatu oročiti svoje šuške i rasputiti po stranim bankama čije su samo poslovnice ovdje. Nije niko od njih lud da investira u, ne daj Bože, kakvu fabriku kao što ni starica neće nasuti goriva unuku. U međuvremenu će unuk, u dilemi da li da na crno počne prodavati bijelo, shvatiti da je ipak bolje da ide u Njemačku raditi kao pržač pomfrita sa diplomom magistra svjetske književnosti.
Foto: Natasha Breen / Shutterstock
I to dolazimo do treće statistike koja govori koliko je unuka otišlo u Njemačku pržiti pomfrit jer nana čuva pare za Onaj svijet. Dan prije objave podatka o siromaštvu, a dva dana prije vijesti o 11 milijardi u dušecima, NVO Unija za održivi povratak je prema terenskim ispitivanjima saopštila da je samo od početka ove godine 35 hiljada ljudi otišlo iz BiH. Prema podacima, ljudi jednako odlaze iz oba bh. entiteta i Brčko Distrikta. Zbog loše ekonomske i političke situacije, besperspektivnosti, odlaze ljudi različite životne dobi i obrazovanja, pojedinci i cijele porodice.
Na ovu vijest su se brže-bolje oglasili režimski mediji tvrdeći kako je to pogrešna statistika i kako takvi podaci izazivaju paniku u ovom našem raju na zemlji. Direktor Agencije za statistiku BiH već danima sav u goloj vodi pojašnjava kako su to napuhani podaci, poziva se na razne matematičke metode dokazivanja da odavde niko živ ne miče. Međutim, što bi kazao Umberto Eko „Nije svaka istina za svačije uši“.
E, tako ova starica odbija da shvati da je unuku loše. Neće njoj unuk ni nedostajati, nego muka joj je što je on jedini volio i vozario sa njom po doktorima pa sada ode. Zato će ona da se posluži taktikom savjeta nekoga ko je preživio svoje pa ga ubjeđivati, pjegavim rukama stiščući dolare u dušeku, da nije sve u novcu i da je ovaj svijet je svakako prolazan i namijenjen da se čovjek muči. Kazaće mu da je bolje da se fino oženi, pa uz majku, oca skrasi, srcu da mu je toplo. Tuđi tamo svijet, ko zna šta ćeš naučiti i sa pravog puta skrenuti trbuhom za kruhom.
Tako ćeš isto baš iz usta onih čijih 11 milijardi leži oročeno, najčešće čuti priče o tome kako su kamate grijeh i kako treba ovu zemlju voljeti i čuvati. Pozivaju nas da investiramo svoju mladost negdje gdje se oni boje investirati, o, taj nebitni, novac.
A, nikako da shvate da kamate i oročavanje novca nisu prokleti zato što meleci i anđeli plaču zbog kamate, nego zato što je takvo postupanje sa novcem društveno neodgovorno jer se umjesto da cirkuliše i razvija neku zajednicu, kiseli po dušecima i bankama koristeći samo pojedincu za zadovoljavanje, najčešće njegovih niskih i ovozemaljskih potreba.
Istina, od tog novca će svi oni rado uščunuti mizerni djelić za neku bogomolju, kako bi oprao savjest sebi i utješio meleke, što ne plaču radi njegove kamate nego radi one majke što joj sin sa diplomom magistra ode peći pomfrit u Klagenfurt.
