Moja Dr. House mi je rekla da trebam podijeliti svoju priču jer možda nekoga nadahne kao što je mene Denisova. Rekla mi je: “Zar nije divno da je Denis napisao knjigu i ti si saznala da, ako je mogao on, možeš i ti?! Šalji dalje!”
Kada sam početkom ove godine, 2017, koju sam BTW, 30.12. 2016 proglasila najboljom godinom do sada (išla sam je probati “kreirati” takvom, pa da vidim što će biti), otkrila Dr. Joea Dispenzu i pročitala njegovu knjigu “Placebo ste vi”, odlučila sam postati vlastiti epigenetski i psihoneuroimunološki eksperiment. Primijenila sam nova saznanja o svom mozgu, spoznala da mogu mijenjati svoj neurološki hardware i marljivo sam vježbala svaki dan, ne zato što sam superhuman nego zato što nemam drugog izbora i fakat mi je dosta ovog stanja/sranja. Meditirala sam. Usvajala drukčije navike. Koristila desnu ruku i nogu. Prvi put izašla sama u šetnju.
Domet mi je bio 15 metara. Ali odlučila sam da nova Anđa svaki dan odlazi u šetnju.
Uskoro sam mogla odšetati do klupice u obližnjem parku. Pa poslije do one preko mosta. Maštala sam da otputujem u Ameriku na radionicu Dr. Joea Dispenze. Cijelo moje biće rezoniralo je s tim. Malo po malo, ova godina postajala je najbolja godina u mom životu sa predivnim spoznajama, putovanjima, poboljšanju općeg zdravstvenog stanja i novim poslovnim prilikama. U šoku sam kad pomislim koliko toga se dogodilo! Kao dio eksperimenta, od početka godine vodim dnevnik zahvalnosti u koji pišem svako toliko, i kada sam neki dan pogledala postove nekoliko mjeseci unazad, izgleda mi kao da sada živim u svojoj kreaciji novog života koji sam htjela. Wow! Imamo li taj izraz na našem jeziku? Tata (moj lični lektor) bi mi sad poludio, ali srećom, on ne čita moj blog.
Upravo sam se vratila sa seminara Dr. Joe Dispenze u Kinu Europa u Zagrebu. Da, on je čudesno došao “k meni”, toliko sam to htjela. I plus, najavio je svoju radionicu u Zagrebu početkom sljedeće godine, zbog velikog interesa ovdje, a i činjenice da je jedna doktorica iz njegovog tima Hrvatica.
Rasplakala sam se od ganuća. Ali ne onak’ elegantno nego sam ridala k'o krava. Od sreće i zahvalnosti. Što se događa?! Ovo je fakat najbolja godina ikad!
Neki dan je bilo na svim portalima da koristim marihuanu (uistinu šokantno) i moji inboxi na društvenim mrežama bili su preplavljeni pismima ljudi i njihovim opisima tegoba i dijagnoza, i pitanjima oko medicinske marihuane. Neki portal je imao naslov: ”Odbacila sam sve lijekove i liječim se isključivo marihuanom”. Ta daam. Valjda vam je jasno da mediji to rade zbog klikova i čitanosti i nade da ako demantuješ, imat će još barem dva puta tu čitanost. To mi je Marijan Ban objasnio još 90-ih.
Ljudi 21. st. traže quick fix, brzo rješenje, tabletu ili operaciju za svoje probleme. Navikli smo da pritiskom na dugme iz tame nastaje svjetlo, teče topla, čista voda i to je tako.
Sad je prirodno, ljudi zabrijali da će ih ulje od marihuane čudesno izliječiti od MS, raka, tumora… Neće. Nema čarobnog lijeka.
Samo integrativan pristup sebi, pravilna ishrana, tjelovježba i duhovnost – u smislu vraćanja moći samome sebi tako da postaneš svoj vlastiti spasitelj čineći sve što je u tvojoj moći – fino kuhaš, vježbaš, informiraš se i educiraš o svom zdravstvenom problemu, pronađeš ljude koji su ga riješili i oponašaš – ljudi, pa živimo u dobu Googlea! Zatim, pronađeš psihološke uzroke svog stanja, radiš na sebi, meditiraš, osvijestiš i mijenjaš svoja loša ponašanja i navike iz prošlosti, ukratko, odbaciš svoje staro bolesno ja i odlučiš postati novi, zdrav čovjek. I tek nakon svega toga će ti pomoći i olakšati ti simptome marihuana, ulje crnog kima, soda bikarbona, antibiotik ili hemoterapija.
Ja sam samo žena koja je odlučila probati na sebi sve što su iskustva drugih rekla da pomaže. Sve. Za sada sam jako zadovoljna.
Nikad nisam gore hodala u životu i istovremeno se bolje osjećala. Moja Dr. House kaže da je to prirodno: “pokvarila sam se” od glave (upale na mozgu, vrtoglavice, dvoslike, govor, ruka…) i tako ide i moj oporavak – jasno vidim, nije mi zlo, tipkam s obje ruke i “treniram” hodanje. Na putu sam do svog cilja.
Neki dan sam prehodala 10.832 koraka. Sedmični izvještaj aktivnosti na aplikaciji je 6,32 km dnevno. DNEVNO! Znam kuda idem, vidim se tamo i vjerujem u to. Ja sama. Niko mi nije rekao kako. Odnosno jeste, puno njih, ali ja sam poslušala te savjete i radila sve to što su mi rekli da pomaže. I bilo je tako. Tako možeš i ti. Traži i naći ćeš sve odgovore.
Ali, što kada nemamo podršku svojih najmilijih? Neki me dan jedna vrlo bliska i voljena osoba “napala” da misli da nije fer da govorim da sam ozdravila i da se super osjećam kad mi očigledno postaje sve gore i nikad nisam tako užasno hodala otkad imam ovu dijagnozu. To je istina. Do prošlog ljeta sam vozila auto. Rekla sam “joj” da mi je užasno što misli da lažem ljudima i da zavaravam samu sebe. Rekla sam joj da mi time ne pomaže i da zbog toga postajem nestrpljiva, nemirna i sumnjam, i to, da je moja lekcija s ovom “bolešću” ta da budem strpljiva i dobra prema sebi…
Rekla sam: Ti ne znaš kako je meni bilo loše i da sam godinama željela samo umrijeti da sve napokon prestane!? Da, dobro sam hodala i vozila auto ali nonstop mi se vrtjelo i povraćalo, umarala sam se od najmanjih fizičkih aktivnosti i godinama sam ekrane gledala sa jednim okom zatvorenim?
Moje riječi nisu pale na plodno tlo. Ta moja bliska osoba i ja, zadnji put smo se vidjele prije tri mjeseca jer živi u inozemstvu i ona govori o toj meni tada. Daleko je i brine za mene. Nije li glupo da ljudi brigu zamjenjuju za ljubav?
Briga je najobičnije planiranje onoga što ne bi htio da se dogodi.
Poklopila sam slušalicu jer smo oboje zaključili da je bolje da se vidimo i uživo raspravimo o tome što misli o mom načinu liječenja same sebe. Čudno, zar ne? Ta osoba ima mišljenje o tome kako ja tretiram svoje tijelo i o tome kako bih trebala. Uf, zadavila bih je sad, a volim je najviše na svijetu.
I što sad da ja radim s tim? Poljuljala mi je samopouzdanje. Što se tiče mojih najmilijih, njihove brige i sumnje nisu moje. Ja živim svoju istinu. Osjećam se izvrsno, uzbuđena sam, još dva mjeseca do kraja godine, ko zna što me još divnog čeka!
Koji dan. 30.10.2017. Najbolja godina do sada. Predavanje Dr. Joea Dispenze danas, bilo je čudesno. Na početku nas je zamolio da budemo prisutni. Kada sam sljedećeg trenutka pogledala na sat, prošlo je već sat i pol.
Predivno. Probajte biti u trenutku. U svakom koji imate. Imamo samo njih. I korak po korak bliže smo svom cilju.
Autorica: Anđa Marić
