Moja kćerka se zove Milica. Sada ima deset godina i još je djevojčica. Za nekoliko godina postaće djevojka, a onda i žena. Ja sam joj podario pol i sada je trebam pripremiti za svijet u kojem će živjeti.
Učiću je da se ljudi razlikuju po mnogo čemu: po inteligenciji, po snazi, po visini i težini, po boji kože, po vjeri i naciji, obrazovanju, bogatstvu i polu, ali da te razlike ne daju bilo kome za pravo da sebe smatra vrjednijim od drugih i da zbog toga nekoga ugnjetava na bilo koji način.
Moram joj reći da postoji velika šansa da u toku svoga života doživi neki oblik nasilja samo zato što je žena. Da da, u Bosni i Hercegovini svaka druga žena (52,8%), nakon što je navršila 15 godina, doživjela je neki oblik nasilja. Najčešće je to psihičko, a potom fizičko i seksualno nasilje. Nasilnici su najčešće oni koji ih „najviše vole“, partneri i porodica, i koji to uvijek rade za njihovo dobro.
Ljubav ne smije da boli!
Znači, moraću je na početku naučiti da niko ne smije da je šamara, gura, tuče u školi, na poslu ili u kući. Da nikome ne dozvoli da galami i viče na nju, da joj prijeti i da je na bilo koji način ucjenjuje. Moraću je naučiti da može da bude vlasnica imovine i da sama upravlja svojom imovinom. Moraću je naučiti da ima jednako pravo na obrazovanje, zapošljavanje i da ima jednaku platu kao i njene kolege. Naučiću je da niko nema pravo da joj uskraćuje slobodu kretanja, da glasno govori, protestuje, bude predsjednica političke partije i da ima pravo da (ne)vjeruje u Boga. Naučiću je da vodi ljubav s kim ona želi, kada ona želi i da je normalno da uživa u seksu podjednako kao i njen partner/ ica. Ispričaću joj sve o kontracepciji. Reći ću joj da je ona vlasnica svog tijela.
Moraće znati da ni ona nema pravo da zlostavlja bilo koga.
Moraću je naučiti da nasilje prepozna, ali da ga ne toleriše, ni kod sebe, ni kod drugih. Reći ću joj da nije sramota biti žrtva, već je sramota ćutati o tome. Reći ću joj da se nasilje može uvijek desiti, ali da ga ne smije trpiti. Ni zbog porodice, ni zbog djece, ni zbog roditelja, ni zbog kolega, niti posla. Nijedna njena suza, modrica ili strah nije vrijedan toga.
Reći ću joj da postoje ljudi i institucije koje će joj u svakom trenutku pružiti svaku vrstu pomoći ako bude zlostavljana, ali da tu pomoć mora zatražiti. Reći ću joj da nije ženski ćutati, trpiti i pokoravati se. Reći ću joj da ima pravo da bude nervozna, zabrinuta, ljuta, umorna, ali i otkačena, patetična, radoznala i ljubomorna. Reći ću joj da je junaštvo preživjeti vlastiti PMS, a čojstvo zaštititi druge od svog PMS-a. Reći ću joj da niko ne može da je tuče i maltretira ako kuća nije blistavo čista, ručak friško skuhan, jer je malo popio, jer posao nije besprijekorno urađen. Reći ću joj da nije važno šta priča čaršija.
Reći ću joj da je život borba u kojoj se pada da bi se ponovo podiglo. Reći ću joj da je njen obraz jednako važan kao i njeno tijelo. Reći ću joj da redovno ide na mamografiju. Reći ću joj da putuje, ali da uvijek zna da je potekla iz Kalnovika. Reći ću joj da ne bude samoživa. Da je lijepo kada te neko voli, i da je još ljepše živjeti sa nekim. Da je predivno imati djecu, ali da nije strašno i kada ih nemaš. Da poštuje druge ljude i drugačije mišljenje i ponašanje. Reći ću joj da knjige, muzika, pozorište, filmovi, mijenjaju svijest a ne droge i alkohol.
Kazaću joj uči, posao radi pošteno, najbolje što znaš i umiješ. Pomoći ću joj da shvati da nije savršena i da niko nema pravo da je zlostavlja zbog njene nesavršenosti.
Pročitaću joj ovaj blog, njoj ali i njenom bratu.
Reći ću joj da sam ja njena sigurna kuća i da su joj vrata uvijek otvorena.
Autor: Srđan Puhalo (frontal.ba)
