Jer stari nisu stvari, a ljubav ne zna za godine.
Došla sam na svijet kao dugo očekivano dijete u porodici u kojoj je tata 20 godina stariji od mame. Kad sam bila baš mala, nisam shvatala da smo čudna porodica. Po sistemu “ignorance is a bliss” mislila sam da sve tate nemaju kosu, da nose naočare kad čitaju i da podvlače NIN svakog petka, da je potpuno prirodno da ostali rođaci imaju mnogo više godina od mene, a skroz je kul što sam svima mezimica.
A onda je došlo predškolsko-školsko doba gde je “reality check” zabolio… Na pitanje “što te djed vodi do škole?”, jedna mala je dobila utisnut otisak mojih zuba u dlan (možda je zubarka sada ;)). Kasnije kad je mama oboljela od srca, a tata sve više stario, bila sam jako ljuta što su me dobili kasno i to tako kljakavi. Pitanja “što nisu kao drugi roditelji?”, “gdje meni da upadnu ovakvi?”, išlo je čak i do skrivanja da ih drugari upoznaju. Imala sam osjećaj stigme, neke lude odgovornosti, i to not in a good way.
Godine su neumitno krckale njihovo zdravlje pa sam često išla i dalje idem po lekarima, bolnicama, pokušavala da ubjedim sestre da tata zaslužuje da živi iako ima 80 godina. Sjećam se scene kad sam pitala doktora da li ima roditelje, a ako ima, da valjda zna koliko se vole… I tog sažaljivog pogleda… I tatinog ponosa što se borim za njega.
A kad je došao poziv za Ameriku, dream job i američki san su bili na korak, ali nisam napravila taj korak. I ne kajem se. Nisam mogla da ih ostavim, jedinica sam, znala sam da rastanak na Surčinu ne mogu sebi da priuštim.
Pitate se zašto? Jesam li budala kad ostadoh ovdje? Znam da znate – tretman starih i bolesnih je iz godinu u godinu sve gori, ali je moja ljubav i upornost sve veća i neću od toga odustati. Jer stari stvarno nisu stvari! Oni su isto nečiji mama i tata, a karma je čudo, vrati vam tačno ono što zaslužite.
Izvor: Noizz.rs
