Poznajem mnoge žene koje su, nakon što su izgovorile ovu rečenicu, doslovno stale iza nje i napravile najveće i najhrabrije poteze u svojim životima!
Piše: Sanda Kreitmayer
Onda kada vas potcijene, kada vaše strpljenje probije granice u nebu, kada vam onaj zadnji živac uporno i dosljedno natežu, pa se ta zadnja nit kao struna nategne i prepukne, cikne i opizdi kao grom! Bez munje. Bez upozorenja. Bez riječi. Bez vike. Samo se prolomi!
Ima nešto što čuči u ženama. Od kad je svijeta, pa dok ga bude.
Prkos!
Onaj kad te srce guši udarajući. Mahnitajući. Utrobu od muke prevrčući! Onaj tren snage kada se ne okreneš odlazeći. Sve lance, okove i korijene čupajući! Onaj tren kad se od svojih nesigurnosti, povlačenja, trpljenja, otkineš ne brinući! Ne cmoljeći. Ne moleći!!!
Ima nešto u ženama s čime se ni najgori uragani ne mogu mjeriti i poslije kojih ne ostaje baš ništa.
To nešto je njihova RIJEČ. Ona kojom se zakunu same sebi, da se od same sebe ne odustaje. Da se od svih drugih odlazi, ali uvijek ostaje svoja! 
Po cijenu čega? Života!
Divim se mnogim ženama koje su svoje “e neću, pa makar crkla”, PREŽIVJELE i uzdignute glave nastavile dalje.
Blato se s cipela skida lako. A obraz, e to je jedna potpuno druga stvar…
