Uputstva za upotrebu lijekova, na primjer, toliko su sitno štampana da ih mogu, bez lupe, pročitati samo mladi i zdravi, kojima lijekovi nisu ni potrebni.
Ipak, mnogi moji vršnjaci kriju svoju ćoravost jer se teško opraštaju od najboljih godina (najboljih, za šta?), što nije moj slučaj. Najveći dio dana tako, provodim tražeći naočare s kojima ću pronaći druge naočare, koje su mi, inače, na čelu.
U kafanama se javljam ljudima sa kojima ne govorim i vidim o kome se radi tek kad počnemo da se ljubimo. Na ulici prolazim pokraj prijatelja bez pozdrava, pa oni misle ili da sam ljut na njih ili da sam se zbog nečega uobrazio.
Kako da im objasnim da ih ne vidim baš najjasnije, a da ipak ne mogu da oko vrata objesim tablu s natpisom: JA SAM ĆORAV.
Ipak, ta ćoravost ima i dobre strane: onome ko ne vidi najbolje sve žene su lijepe, a svijet je neprestano u ružičastoj izmaglici. Srećom, najveći dio života proveo sam po kafanama, pa jelovnike ne moram da čitam: znam ih napamet, od hladnih predjela do potpisa upravnika restorana.
Nevolja je jedino kada mi neko naruči škampe na buzaru, a ja u bijelim pantalonama. Kako očistiti gambora a da ne prsne crvena buzara na pantalone — fleka koja se jedino garantovano vadi makazama. Usput, događaju mi se razna čuda.
Jedanput sam izlazeći iz aviona na aerodromu u Dubaiju, držeći stalno na oku nekog hodžicu sa bijelim turbanom koji se ukrcao u Beogradu, prošao nekoliko pasoških i carinskih kontrola i našao se (niko ne zna kako i na koji način), na ulazu za avion za Džedu, odakle me je u posljednjem trenutku vratila moja žena, inače stjuardesa.
Naravno, starost ima i svojih velikih prednosti; na plažama ne morate da skačete u more sa smrtonosnih visina, da ronite ili da plivate leptir stilom da biste osvojili nečije srce.
Možete mirno da otplivate do prvog čamca i da sve vrijeme ostanete u vodi držeći se za konopac od sidra. Ne morate da budete ni šarmantni, niti da osvajate mlade ljepotice; dovoljno je samo da pomislite da vam mogu biti unuke.
Svakog jutra šetam svog psa Arčija po parku, a niko ne zna da u stvari on vodi mene, a ne ja njega.
Šetam tako s njim oko jezera na Adi Ciganliji kad me zaustavi neka postarija dama:
— Momo! — uzviknula je i stala ispred mene.
Poslije nekoliko časaka, pošto je utvrdila da je nisam prepoznao, upita me da li znam ko je ona?
— Je li to neki kviz? — pokušavam da se izvadim. — Ako je kviz, šta dobijam ako pogodim?
— Ne, ne… — kazala je dama — hajde, reci mi ko sam.
— Kako, ko si, u pitanju je znači, kriza identiteta. Ideš po svijetu i pitaš ljude ko si?
Najzad, ona mi reče svoje ime. Bila je to moja prva ljubav. Razgrnuo sam vrijeme i ispod njegovih naslaga otkrio drage sivkaste oči iz 1956.
— Ništa se nisi promijenila! — kazao sam stavljajući na nos jedne od naočara iz džepa.
— Ti jesi! — rekla je okrećući se na peti i otišla.
