Mi smo odrastali devedesetih i nismo imali pojma šta to znači. Na televiziji su stalno bile mračne slike, ali nas ionako nije interesovao Drugi Dnevnik kad se završi crtani i “Laku noć, djeco“ u 19.20.
Sjećam se da smo izgovarali i tu čuvenu rečenicu: „Neću više da se igram!“ kad ne bi bilo „po našem“. Ali niko nikada nije ušao u kuću. Ta rečenica je bila okidač za dogovor, jer je uvijek taj jedan koji se ljuti bio neophodan za igru. Svi iz ekipe su bili važni.
Stvarno nam je bilo bitno da odluke donosimo zajedno. Da budemo dio družine. Da se ne izdvajamo. Drugarstvo je značilo igru. Igra je značila drugarstvo.
Kako smo onda izrasli u ove druge ljude? U ove koji ne umiju da prenesu ideju o zajedništvu svojoj djeci?
Georgova mama je bila slobodna u subotu popodne, pa je riješila da napravi bakin kolač za djecu u komšiluku. Svi su se bili na svojim biciklama i jurcali kad ih je iznenadila punim tanjirom i idejom da prodaju bakin kolač susjedima i tako nešto zarade.
– Je l’ vjeruješ, na kraju tog malog trgovačkog eksperimenta oni ti zarade nešto više od 100 dinara i krenu da se raspravljaju.
– Oko čega mogu petogodišnjaci da se raspravljaju, majke ti?
– Kako oko čega? Pa oko zarade! Nisu mogli da se dogovore šta će s novcem. Jedan hoće čips, drugi sladoled, četvrti čokoladu. I niko ne popušta! Ovaj moj predložio da sutra prodaju bombone, pa kao zarade više i ispune dvije-tri želje. Oni ni da čuju! Svako tjera po svome!
– I šta je bilo na kraju?
– Ništa. Podijelila sam „pazar“ svima na jednake dijelove. George se odrekao svog dijela. Kaže, ne zanima ga. Raziđoše se ljuti.
Sjećam se da smo i mi izgovarali tu čuvenu rečenicu: „Neću više da se igram!“ kad ne bi bilo „po našem“. Ali niko nikada nije ušao u kuću. Ta rečenica je bila okidač za dogovor, jer je uvijek taj jedan koji se ljuti bio bitan za igru. Svi iz ekipe su bili važni.
Mi smo odrastali devedesetih i nismo imali pojma da je to nešto strašno. Nismo imali telefone i kompjutere. Niti smo jurili rekorde na igricama. Glumili smo Nindža kornjače i Moćne rendžere. Rasprava je uvijek bila goruća oko podjele uloga: „Pa nije fer! Hoću ja da budem ovog puta Mikelanđelo! Svaki put sam Rafaelo!“ Ulica je ječala od moćnih uzvika, od brojalica i razbrajalica, od mraka u kom smo se krili. Htjeli smo sve, mogli smo sve, bili smo sve. Užinali smo džem namazan na hljeb, svježu papriku ili prženice. Pili smo „Step“ sokove i žvakali žvake-cigarete. Zimi bi se jakne mokre od snijega ledile na nama. Bili smo nezaustavljivi.
U kuću smo ulazili poslije četvrtog maminog poziva i prijetnje da nas više uopšte neće pustiti napolje. Igra je sutradan nastavljana gdje je prekidana.
– Znaš šta je sad tu najgore? Što je ispalo da su oni baš lepo vozili svoje bicikle dok im ja nisam predložila ovu igru. A u stvari, predložila sam, jer sam znala da će u suprotnom, čim se smrači, oni da se uvuku kod jednog u kuću da igraju igrice. Muka mi je od takvog vikenda!
– Vikenda s igricama?
– Ne, nego tihog vikenda. Sjećaš se kad smo mi bili djeca? Pa četiri ulice okolo su brujale od naših igara. Oni zalijepe svoja lica za ekrane i ne pogledaju se skoro cijelo veče. To je tužno.
To je tužno. A to smo mi napravili. Tamo gde je skupoća pojela novčanik, neimaština je pojela dušu. Tamo gdje može da bude zabavno, mi računamo. Prvo mi veliki, pa poslije oni mali. Jer ti „mali ljudi“ sve vide i čuju. Odjednom, niko više ne mari za ono: „’Ajmo to zajedno!“, jer svi misle na to koliki će biti njegov dio. Hoće li biti jednako? Da me neko ne prevari? Sigurnije je da ja to uradim sam. Možda ona pogriješi. Ma ko smije da se osloni na njega!
Možda to znači biti oprezan, odrastao i odgovoran, ali ako je to sve što ovaj odrasli svijet nudi, ja stvarno neću više da se igram!
Idem unutra! Evo vama moj dio!
Autorica: Srbijanka Stanković
