Nisam mu često govorila da ga volim. Iako sam imala mnogo puta i priliku i razlog, nekako sam vjerovala da zna. Da zna da ga volim i da mi znači. Smatrala sam da njemu ne trebaš pričati da ga voliš, nego učiniti da se osjeća voljeno.
Piše: Lejla Feukić
A on.. On je često govorio kako me voli.
Ne desi ti se svakog dana da sretneš muškarca koji ti je u potpunosti predan i koji ne krije koliko snažna osjećanja ima.
I kada sam radila banalne stvari i one glupave, u najblesavijm momentima i u onim najljepšim. Nikada nije prećutao da me upravo u tom trenutku voli i da cijeni što sam tu.
Sjećam se kada je to prvi put uradio. Bilo je tako jednostavno, bezazleno i pomalo naivno.
Zamolio me da mu učinim jednu uslugu, za njega jako bitnu stvar. Kada sam uradila i više nego što je bilo traženo od mene, zahvalio mi se i jednostavno izgovorio “volim te, najbolja si”. A ja tri naredna dana nisam sebi mogla doći. Koja lakoća voljenja.
Svako njegovo “volim te” bih sačuvala negdje u podsvijesti “da imam čega da se sjećam”, mislila sam.
A ono posljednje, u mraku, ispred zgrade u 22 sata, suznih očiju … je ono koje me slomi svaki put kada stvorim tu sliku u glavi.
“Volim te”, kaže. ” Znaš li da već fališ” nastavlja.
I dok sjedim u mraku, u ova svoja četiri zida, odgovaram ” i ja tebe..” .. “Znam..”
