Kao i obično, svako predveče siđemo do parkića. Malo tobogan, maljo ljuljačka, malo vrteška, pa onda trk na trg da se dobro istrčkara. Posmatram ga i ne skidam osmijeh s lica. Naš sin! Dijete začeto iz čiste ljubavi, strasti i želje jednog za drugim. Rekla bih zato da je stalno nasmijan. Posmatram ga i osjećam nemjerljivu količinu ljubavi prema njemu i prema njegovom ocu. Kad ih posmatram kako uzivaju znam da sam odabrala najboljeg mogućeg partnera u zločinu.
Svo to partnerstvo vrlo često se sastoji od razgovora o Makovom odrastanju, izazovima koji nas čekaju, strahovima sa kojima se ponekad suočavamo (iako nastojim da nemamo straha kako zakon privlačnosti ne bi ulovio priliku da odradi svoje). Svjesna sam da zaista brzo odrasta i dok trepnem već ce biti prvačić. A kako on odrasta sve više se i sam suočava sa životom. Pa se pitam koliko će bezbrižno odrastati. Kao i svaki roditelj, učinili bismo sve sto je u našoj moći da ga svaka tuga, bol, strah zaobiđe. Ali život se sastoji od svega toga pa ga valja naučiti da to prihvati baš kao sastavni dio putovanja koji se zove život.
A na putovanju u našoj zemlji kakva je i kakva ima tendenciju da bude, čekati će ga štošta. Od podcjenjivanja i ruganja onih koji imaju više i zbog toga se smatraju boljim, od neuspjeha zbog toga sto je neko nečiji sin ili kćerka, ili što ima više, od poroka koji uništavaju život samo zato da bi bili u centru pažnje i važili za nekoga o kome se priča, od djevojaka koje ne prezaju ni od čega samo da bi ispunile svoje ciljeve, od momaka kojima će biti samo jedna u nizu postignutih trofeja, od titule sponzoruše ili mafijaša koji su danas uzor mladima, od zaobilaženja nekih lijepih gradova i sela jer u njima žive oni njihovi pa će mu/joj nažao učiniti, od vlastodržačkih krvopija koji za lažna obećanja dušu i moral otimaju pa u njihove marionete pretvaraju.. primijetih da nisam navela ni bolest, ni gubitke voljenih smrću jer Bog kad uzima i daje, to radi iz ljubavi koju ima prema svakom čovjeku, ali čovjek je čovjeku vuk pa valja ga naučiti da otvori sve četvere oči.
Znam reći će, nije sve tako crno, znam reći će, svako vrijeme svoje nosi, ali ne mogu da ne pomislim sa sjetom da smo mi u školu išli da nas nečemu nauče, da je učitelj i nastavnik bio odgovoran za naše neuspjehe i da je imao pravo da nas kazni. Ne mogu da prihvatim da danas na ulicu i u odgojnu ustanovu šaljemo djecu kao na giljotinu moleći Boga da ih nekakva grupa ne zlostavlja, a da prosvjetni radnik ne može, ne želi i ne smije ništa. Ne mogu da prihvatim da će biti prinuđen da prihvati bilo šta za koru hljeba jer izbora od nepotizma nema.
Ne mogu da prihvatim da mora čekati sate i dane na termin kod ljekara jer nije pripremio kovertu. Ne mogu da prihvatim da neće moći prijaviti nasilje, nepoštivanje kućnog reda i mira jer mu policija pomoći ne može pa samo ga šalje na sud i pušta ga da trpi. Ne mogu da prihvatim da ne želi da izađe na izbore jer nema koga da izabere. Ne mogu da prihvatim da će ostati sam jer se ne usuđuje vjerovati njemu ili njoj da je iz moralnih i emotivnih razloga u njegovom/njenom životu. Ne mogu da prihvatim jer ne vjerujem da je otišlo ovoliko daleko. Jer još vjerujem u iskrenu ljubav, u pravo prijateljstvo, u moralne vrijednosti, u etiku poslovanja, u vlastiti trud, u pošteno zarađen novac i da u svakom leglu kukolja mora biti zrno kukuruza..
