Nervozna sam. Znam da nemam razloga, ali, eto, znoje mi se dlanovi. Čujem glasove oko sebe, ali ne znam šta mi govore. Jedno malo stvorenje mota se oko mojih nogu. Milo lice razvlači se u osmijeh. Pruža mi ruke i zove me. Mama, mama! Na trenutak sam odlutala.
Kraj avgusta je. Još uvijek je toplo, ali osjeti se svjež povjetarac koji obećava dolazak jeseni. Kažu da se prvi poljubac pamti, i u ovom pravilu nisam izuzetak. Pamtim ga i te kako. Prošla je decenija od tada, ali još uvijek se sjećam toplog daha i osmijeha koji mi je izmamio njegov prvi poljubac. Pogled, stisak ruke, i osjećaj koji prožima cijelo tijelo. Ne postoji ništa slično. Jednostavno znate da je to to. Možda ne odmah, i ne poslije prvog puta, ali vremenom, sve puzle se polako uklapaju u savršenu sliku koju ćete da uramite i ponosno pokazujete svima. Moja slika bio je on.
Svaki komadić naše puzle bio je poseban. Bilo je vremena kad su nam govorili da smo ludi. Da smo mladi i da ne znamo šta radimo. Da smo požurili. Ali mi smo uvijek znali. Znali smo kuda vodi naš put. Imali smo sliku u glavi još kad smo prvi put zajedno bježali iz škole. Mnoge djevojke maštaju o savršenom vjenčanju, dugoj haljini i punoj sali gostiju. Moje vjenčanje bilo je sve samo ne to. Sa rancem na leđima, cupkajući da ne zakasnim na posljednji čas, rekla sam DA, jednog hladnog februara u Novom Sadu. Ali nikome nisam smijela da otkrijem svoju radost.
Roditeljstvo je izazov i najveći blagoslov u isto vrijeme. Svaki brak prolazi kroz sasvim novu dimenziju. Nekad mi se činilo da je vrijeme stalo. Nekad je bilo teško. Nekad sam bila preumorna i samo sam željela da spavam. Ali koliko god da je dan bio loš ili dobar, on je uvijek bio tu. Ljubav je ono što nas pokreće i održava. O njoj su pisane knjige, vođeni su ratovi, bitke, ima ih tužnih i srećnih, ali jedno je sigurno – bez nje bi sve bilo uzaludno. Ona nas pokreće da činimo ludosti i nemoguće, da praštamo, ponavljamo greške, padamo i ustajemo.
Neću vas lagati, nekada će vam se činiti da će se puzla raspasti. Da vam nedostaje neki djelić i da ga nikada nećete pronaći. Ne dajte se zavarati. Svi dijelovi su tu, i uvijek se pojave baš kada vam najviše trebaju. Nakon tri godine, stigla nam je i Zara, Zojina mala sestra, lutka za oblačenje, malo stvorenje zbog kojeg mama manje spava, a tata non-stop trči u radnju jer uvijek nešto zatreba.
Sve majke vrlo dobro znaju, kada dođe beba, ništa nije lako. Skuhaj ručak, posveti se djeci, sredi stan, ne zapostavi muža, a usput stigni i na trening, jer pokušavaš da smršaš, pročitaj vijesti da baš skroz ne ispadneš iz kolosijeka, napravi spisak za nabavku, i navikni se da spavaš sve manje i manje. U tom haosu, kao grom iz vedra neba, čula sam pitanje na koje sam odgovorila prije 11 godina.
– Hoćeš li se udati za mene?
Mama, mama, baš si mi lijepa! Zoja me je zadivljeno gledala i pokušavala da se sakrije ispod moje vjenčanice. Polako se vraćam u realnost. Poslije 11 godina stojim ponovo na Trgu mladenaca. Ovog puta u vjenčanici. Izabrati vjenčanicu nije nimalo lak zadatak, ali pronašla sam ono o čemu sam sanjala.
Ovog puta nema ranca na leđima. Ne žurim na čas, i ovoga puta rekla sam DA pred cijelim svijetom. Vrijeme je da naše puzle okačimo na zid. Vrijeme je da ih svi vide.
Izvor: Lufika.rs
