Smatram osobitom privilegijom sudjelovati u razgovorima s ljudima koji su na neki način prošli osobni “pakao” i unatoč svim nesretnim okolnostima koje su ih zadesile, pronašli neotkrivenu snagu u sebi.
Ti su ljudi borci. Guraju naprijed. Svaki dan. Ti su ljudi hodajuće lekcije, živuća inspiracija za okolinu oko sebe.
Iznimno sam zahvalna što sam naučila uživati posmatrajući druge ljude. Način na koji razmišljaju, govore… Neki se skrivaju iza velikih riječi, neki se nude na pladnju. Kako kad, kako ko. Učim slušati i čuti. Tim redoslijedom.
Učim ne osuđivati, učim slušati otvorenog srca i zatvorenih očiju.
Gledajući sve te fasade koje dobrovoljno “farbamo” u svrhu kvalitetne prezentacije onoga što nismo, vidim jasnije no ikada da smo svi mi u suštini zaista isti. Na prve kapi “kiše” zidovi se ruše.
Nedavno sam se našla u društvu jednog mladog muškarca koji me potaknuo na današnji tekst. Taj divan dečko postao je samohrani roditelj malenom dječaku sa svojih 19 godina. Profesionalni je sportista, a prije tri godine ukazala mu se prilika da ode iz Zagreba i trenira za jedan inozemni klub. Prihvatio je ponudu i sada živi u stranoj državi i bori se svakodnevno za vlastitu sreću i sreću svog obožavanog sina.
Taj dečko je potpuno sam u toj priči. Nema nikog na vidiku u stranoj zemlji, nikog svog. Nema roditelja koji bi mu priskočili u pomoć, majke koja bi mu skuhala ručak, dadilje koja bi mu pričuvala sina, žene koja bi bila majka njegovom mališanu. Taj mladić svaki dan živi ulogu oca i majke, kuhara, dadilje, profesionalnog sportiste, prijatelja i kolege. Njegov mališan putuje s njim, trenira s njim, kuha s njim, diše s njim.
Nakon početnog upoznavanja vrlo brzo smo se dotakli nekih tema koje su plodno tlo za razne konstruktivne diskusije te smo se odjednom našli raspravljajući o pojmu “odustajanje”. Naime, ja sam odustala od Pravnog fakulteta kojeg sam upisala s 18 godina nakon dugih 5 godina studiranja. Taj divan dečko je vrlo gorljivo komentarisao kako sam, po njegovom mišljenju, bila predugo na istom i dogurala predaleko da bih odustala. Rekao je, citiram:
“Ja ne bih ni mrtav odustao! Mrzim odustajanje!”
Dok je to izgovarao iz njegovih očiju je plamtjela vatra. Živa vatra. Ton mu se povisio, čelo naboralo, cijela ta reakcija bila je izuzetno dojmljiva.
U tom trenutku, bila sam potpuno svjesna da progovara iz vlastitog iskustva, pritom noseći breme svoje prošlosti na leđima i razmišljala sam kako je sasvim sigurno u pravu. Morao je biti. Ja sam, s druge strane stola, svoje odustajanje nazvala jednom od najboljih životnih odluka. I stojim iza toga.
Odustajanje je tada, kao pojam, imalo negativnu konotaciju u mojoj glavi, baš kao i u njegovoj danas. Upravo to uvjerenje zadržalo me punih pet godina na krivom mjestu i stvorilo “krivo vrijeme” za mene. To toliko čvrsto uvjerenje nanijelo mi je neprocjenjivu štetu na putu prepoznavanja onog što sam zaista željela. Korijenje tog uvjerenja “čupala” sam iz vlastitih misaonih programa godinama. Komadić po komadić….. U konačnici sam spoznala da to isto uvjerenje nije nikada ni bilo moje. Nije mi pripadalo, kao što mi nije pripadalo obrazovanje koje sam izabrala, tuđi snovi koje sam prigrlila kao vlastite.
I dok je moj novi prijatelj polako jeo svoj sendvič, sjedila sam zamišljeno nasuprot njega i promatrala ga. Izrekli smo rečenice potpuno suprotnog sadržaja, no unatoč tome, osjetila sam neopisivu bliskost s čovjekom kojeg sam tek upoznala i koji sjedi preko puta mene, upravo po pitanju (ne)odustajanja. On koji kategorički tvrdi da je odustajanje nedopustivo i ja, koja to isto odustajanje proglašavam najboljim životnim potezom, nekako smo “kliknuli”. Odustajanje od Pravnog fakulteta za mene je značilo odustajanje od vlastite obmane, krivog izbora, odustajanje od glumljenja, odustajanje od nesreće, odustajanje od nezadovoljstva, odustajanje od neuspjeha, odustajanje od depresije, odustajanje od iluzija, odustajanje od najveće moguće laži – da sam sa svojim izborom sretna. Odustajanje od svega nabrojanog, za mene je zapravo značilo neodustajanje od sebe. On, s druge strane, nije odustao od svog sina, a mogao je kao što mnogi očevi to rade. Nije odustao od svoje karijere, a mogao je, kao što mnogi mladi sportisti uslijed nastupa nepovoljnih okolnosti to rade. Nije odustao od potrage za boljim životom, a mogao je kao što mnogi od nas to rade. Njegovo neodustajanje u mojoj glavi bilo je definirano odustajanjem. Od loše veze, od krive žene, od siromaštva, od beznađa, od lutanja, od neodgovornog roditeljstva. Vrlo brzo stvari su bile kristalno jasne. U trenutku mi se upalila lampica i shvatila sam da je njegova definicija neodustajanja ništa drugo nego li moja definicija odustajanja. Mislili smo na isto no, ograničeni vlastitim iskustvom, progovarali smo, kao što to uvijek biva, iz vlastite perspektive, žigosani vlastitom prošlosti.
Odustanite od muškaraca koji vas ne poštuju, odustanite od žena koje vas ne cijene, odustanite od prijatelja koji to nisu, odustanite od poslova koji vas ne ispunjavaju, odustanite od brakova koji su mrtvo slovo na papiru, odustanite od mržnje koja vam ne pripada, odustanite od polovnih ljubavi, odustanite… Jednostavno odustanite. Ono odustajanje koje zahtjeva neopisivu hrabrost, spremnost i nagovještava daljnju borbu, odustajanje koje nije linija manjeg otpora, nego otpor ka svemu što vas zaustavlja na putu do vas samih, to isto odustajanje moj prijatelj zove neodustajanjem i slažem se s njim.
Ne odustajte od sebe. Nikada. Za nikoga. Za ništa.
