Ljudi često vole da sude o tome da li je tuđi porodični dom uredan ili ne, a uz to redovno okrive ženski dio porodice. Ipak, iako je i sam pripadao toj grupi ljudi, tata i bloger Klint Edvards shvatio je da nema razloga da krivicu svaljuje na svoju suprugu…
“Bio sam u garaži i pravio police kada je utrčala četvorogodišnja djevojčica, jedna od drugarica naše kćerke, i rekla: “upravo sam bila u vašoj kući, prilično je prljava. Norina mama bi trebalo više da čisti.”
“Neki ljudi mogu da pomisle da su takvi komentari prilično nepristojni.”
Djevojčica iz komšiluka se samo osmjehnula i proustila “aha”.
Ono što je stvarno “bezveze”, kada je riječ o četvorogodišnjacima, jeste to da su oni stopostotno iskreni. I zaista, naša kuća je bila u potpunom haosu. U to vrijeme, vjerovatno sam mogao da nabrojim hiljadu razloga koji bi objasnili gomilu stvari, veš razbacan na sve strane, pune korpe čistog veša i to na sred dnevne sobe, igračke u svakom ćošku kuće, prljavo posuđe na stolu i tako dalje…
U našoj dnevnoj sobi ili trijemu uvijek se igraju neka djeca, jedu našu hranu ili prave haos uzimajući igračke i ne vraćajući ih nazad. Također, u kući imamo i bebu, koja je najvjerovatnije najveći (i najbolji) razlog za haos u kući.
Ali nijedan od ovih izgovora nije toliko važan, jer izgleda da ne postoji opravdan razlog za prljav dom.
Postoje ljudi čije su kuće još u većem haosu i ja sam ih viđao svojim očima. Kada sam bio mlađi isto sam razmišljao kao naša mala komšinica.
Onda bih se vratio kući i ispričao mami ono što sam vidio, a potom bismo se zajedno smijali i osuđivali. “Zar ona ne vodi računa o toj djeci? Ili svom domu?”, govorila bi moja mama.
Nekako se sve uvek završavalo tako što se sva krivica svali na neku majku.
Iako živimo u vremenu partnerstva u jednakosti, kada nije rijetkost biti nezaposlen tata (što sam i sam bio izvjesno vrijeme), kakva god da je dinamika porodice, ljudi još uvijek krive moju ženu za to što je naša kuća u neredu. Čak sam i ja bio među njima.
Malo nakon što je ona postala domaćica, ja sam postao prilično kritičan. Počeo sam da posmatram stanje u kući i da razmišljam – “Imaš samo jedan posao! Jedan posao! Da brineš o domaćinstvu”.
Ali nikada nisam uzeo u obzir činjenicu da djeca jednostavno ne mare da li vi brišete prašinu. Oni će svejedno prosuti čips. Sjećam se da bih, kada sam bio nezaposlen, prebrisao sto, a da bi on nakon samo 10 minuta bio ponovo prljav. Kada bi djeca zaspala stavljao sam igračke na police, a one bi do jutra ponovo bile razbacane svuda po sobi.
Ne kažem da su sva djeca takva, ali ako govorim o svojoj onda mogu slobodno da kažem da su oni neprikosnoveni profesionalci u pravljenju nereda.
Ono što sam otkrio jeste da voditi brigu o domaćinstvu i porodici podrazumjeva nekoliko poslova. Moja žena je i domaćica i vaspitačica, i učiteljica, i medicinska sestra, i šofer, i utješilac, i kuharica, i staratelj komšijske djece, i student, i još svašta nešto…
Prije nekoliko godina, Mel i ja smo imali raspravu o ovoj temi. Rekao sam joj da je sramotno što kuća tako izgleda i pitao je šta je radila cijelog dana. “Sigurno nije toliko teško održavati kuću čistom”, rekao sam.
Upali smo bili u žestoku svađu, a onda mi je postalo jasno… Rekla je: “Nekada, zapravo često, situacija je takva da je potrebno birati između čišćenja kuće ili odlaska u park. Ili toga da li ćemo se zabavljati ili učiti da pišemo i čitamo. Ponekad bih mogla da perem suđe, a ja učim našeg sina da vozi biciklu ili Noru da hoda. Iskreno, uvijek bih se odlučila za te stvari. Radije ne bih bila mama koja ignoriše svoju djecu, jer sam previše zauzeta brinući šta će komšije reći o neredu u našoj kući.”
Ne želim da kažem da, ukoliko imate čist dom, radite nešto pogrešno. Ono što želim da kažem jeste da ne osuđujem svoju ženu zbog toga što uči našeg sina da pliva, umjesto da usisava. Ne osuđujem je jer provodi vrijeme navikavajući našu ćerku na tutu, umjesto da pere suđe. I to predlažem svima – nemojte da osuđujete mame koje vrijeme provode kod kuće zbog nereda u istoj, jer vrlo je moguće da vrijeme provode dosta mudrije i korisnije.”
