Svi su naši životi međusobno isprepleteni. Logično je stoga da jedni na druge utječemo. Mada, gdje je granica gdje prestajemo biti svoji, i što se onda događa?
Svoji ste onda kada svoj stav ne morate prilagođavati drugima jer ste uvjereni da oni bolje znaju. Mišljenja drugih postaju vam važna kao i lanjski snijeg.
Svoji ste kada shvatite da vam nitko neće aplaudirati za vaše snove već ih sami morate čuvati i držati u sebi kao najveću svetinju.
Pravi život počinje stoga onda kada sve ono što vam govore drugi počnete uzimati sa rezervom, bilo da vas hvale, bilo da vas kude.
Čuda se počinju događati kada sve to shvatite. No do toga treba doći i dugačak je i bolan proces da sve to shvatite.
Pravi život počinje onda kada prestanete oko sebe okupljati ljude dokazujući im svoj status, obrazovanje, religiju, inteligenciju i ostalo, te shvatite da drugima to možda ide jako na živce, a vama samo hrani ego. Ništa više! Nahranjeni ego samo će poremetiti ravnotežu vašeg bića jer će s vremenom tražiti sve više i više.
A onda ćete ljudima željeti ugađati dajući im sve više, samo da vas slijede, samo da vam plješću, samo da vam odobravaju sve ćete učiniti.
Ukoliko to ne bude išlo, lako ćete biti spremni poniziti se, puzati, klečati pred drugima i sve učiniti samo da biste stekli mrvicu njihovog odobravanja.
Sve to vrijeme pitat ćete se zašto to činite, kada vas to ne čini sretnim, već štoviše unesrećuje, ali usprkos svemu, teško će biti smoći snage i promijeniti obrazac.
Pravi život počinje onda kada više ne morate drugima klimati glavom onako kako oni traže. No, kada dođete do toga saznanja, pitat ćete se zašto vam je toliko trebalo da to shvatite i donesete tu jednu odluku, kada ste tako mogli živjeti cijelo vrijeme.
Ne morate ključ upravljanja vašim životom predati drugima.
Ne morate dobiti sve bitke protiv drugih, ljepota života je shvatiti da možete mirno živjeti bez svih tih bitaka.
Biti svoj, ništa više, ali i ništa manje.
