“Došla su druga vremena. Djece je sve manje, a pasa je sve više. Psi su uglavnom rasni, a djeca su naša, domaća i divlja. “- Dušan Radović
Još je bilo snijega u našem gradu kada me prijateljica nazvala da mi se požali kakve muke muče urbane mame našeg grada. U našem selu situacija po pitanju pasa je sasvim drugačija. Svatko ima svog psa i brine o njemu i njegovim fekalijama i potrebama uopće. Imamo doduše dva-tri, što bi se reklo, zadružna psa, koje hrani ko god stigne i kojima djeca ušuškavaju sklonište kartonima i starim stvarima kada stegne mraz, pišu Detinjarije.com.
Kada nečiji opasni pas izađe na ulicu, obično mu par puta zazvoni telefon od savjesnih susjeda i uplašenih majki, i on se ubrzo pobrine za svog odbjeglog ljubimca. Nisam mogla ni sanjati da u velikom gradu uvelike bijesni hladni rat. Rat između onih koji imaju djecu i onih koji imaju pse …
“Stigla sam samo da vrisnem”
Ona započinje priču, iako je od toga prošlo par dana, još uvijek uzbuđena:
“Izađem ti ja sa kćerkom, nećakom i trbuhom do zuba malo na snijeg. Tako velim, popustio minus, pa da se malo djeca sanjkaju i udahnu svježeg smoga. Mislim da nam je u kući čišći zrak koliko biljaka imamo, nego pored gradske toplane, ali ajde, park je park.
Nismo mnogo odmakli od ulaza kada vidim kako se moj nećak ukopava u mjestu s prestrašenim izrazom na licu. Stigao je samo reći: “Teto, vidi!” prije nego što sam sleđena od užasa vidjela neku zvijer kako nam se primiče tolikom brzinom da nisam stigla ni pomisliti da bježimo ili da zaklonim djecu. Ma, jok! Ništa osim straha i odrvenjelih, oduzetih nogu nisam osjećala.
Stigla sam samo da vrisnem! Zvijer, očito nezainteresirana za nas, (shvatiću to tek kasnije) očešala mi se o djecu i nastavila brzinom munje ka svom cilju. Trebalo mi je par trenutaka da skapiram da smo i djeca i ja živi. Šminkerica koja nam ide u susret je vlasnica tog psa i vrti povodac oko prsta kao da likuje. Ne vrijedi, jesam lijepo odgojena, ali postoje trenuci kada to nije poželjno.
“Dobro, ženo jesi li luda? Zašto ta zvijer nema povodac i brnjicu?” arlauknem ja.
Ona, hladna ko špricer, bezobrazno se smije, unoseći mi se u lice i kaže.
“On nije zvijer! On je pas! Što da mu stavim brnjicu i povodac? Što vam je učinio?”
U meni sve kipi. Njezina drskost me čini još luđom. Kao po komandi, Iva počinje plakati. Ja se već tresem. Da sam u nekom kasnijem mjesecu trudnoće, vjerujem da bi mi porođaj već krenuo. Ne daj Bože …
“Pa, povodac i brnjica postoje da takve zvijeri ne bi nikom naudile!!! Zar je trebalo da nas pojede ili iskasapi da se ti potreseš! Ili bi te i to zabavljalo!? I da, nije zvijer nego GMO pseto!!! Još gore! Njih su križali sa koje čime da bi bili krvoločni psi za borbu! To živince nisu pravili da sjedi pored fikusa u garsonjeri, nego da se kolje do smrti!”
Ona i dalje ne skida osmijeh otrovnice sa svojih silikonskih usana. Gleda me i ne trepće uopće. Samo otpuhuje dim cigarete meni u lice. Prolazi pored nas kao da smo zrak. Meni tlak, ne pitaj. Srce hoće iskočiti od bijesa i nemoći … Tek kada sam joj doviknula da znam gdje živi i da ću joj poslati komunalce na kuću, okrenula se i pokazala mi srednji prst.
Pokušavam utješiti kćerkicu koja plače. Odustajemo od snježnih vragolija i isprepadani se vraćamo u stan.
Kako čarobnim moćima zamrznuti taj trenutak
Da, odmah sam pozvala komunalnu policiju, ali njih izgleda puštaju samo na ljude bez karata u gradskom prijevozu, jer ni za što drugo nisu nadležni. U stvari, bili bi da sam ih pozvala u trenutku dok je zvijer trčala na nas, i da sam čarobnim moćima zamrzla taj trenutak dok oni ljepotani ne stignu, jer kažu, ne pomaže ni snimak, ni slikanje telefonom, ni činjenica da imaš svjedoke, ni to što znaš gdje vlasnica živi, ni to što stvarno ima takvog nazovi psa …
Ne, samo da se oni stvore na licu mjesta. Dakle, samo da osobno vide taj trenutak! I da taj trenutak potraje dovoljno dugo dok ne stignu! Bila sam u šoku. Kakvi beskorisnjakovići !!! To je kao kada ti oni iz zoohigijene kažu da njih zovemo kad vidimo zmiju. Nikakav problem, lijepo zamoliš Gospođu Zmiju pričekati gospodu koja će je lišiti slobode i dok ih čekate popijete kavicu! Isti taj fazon. Gradske službe su zaista uvijek od koristi s tako briljantnim idejama. A, da! Sve i da se oni teleportiraju u pravom trenutku, kazne su samo i jedino novčane!!! A ako te zateknu bez karte u busu možeš u zatvor ako odbiješ dati dokumente !!! A ova sa zvjerkom će dobiti u najgorem slučaju novčanu kaznu! Što da ti još kažem!”
Ja je pokušavam utješiti. Ne znam kako bih ja reagirala. Vjerojatno bih isto tako premrla od straha! A ipak, ne mogu se oteti dojmu da bi možda, cjelokupan stres bio manji i čitav događaj manje grozan da je makar izostala ta drskost mlađahne vlasnice psa. Da se lijepo izvinila, upitala je li njoj kao trudnici dobro, obećala da će stvari ubuduće biti drugačije. Ali ne! Bezobrazluk caruje svuda!
Šifra GVC
Međutim, njene muke s psima nisu tu ni počele ni prestale. Kaže, na travicu u parkovima ne može se kročiti od psećih govanaca. Užas blagi! Nitko živi ne čisti za svojim ljubimcima. Bila sam primorana – kaže mi – da s djecom dogovorim lozinku! Trčim za njima i samo vičem, GVC! Pazi, GVC! A to ti je draga moja kratica deminutiva – govance! Ne mogu po parku vikati svaka dva minuta:
“Djeco, GOVNO!!! Morala sam čak i psećem govnu tepati i dati mu nadimak! O, što su majke dočekale!”
Ja se smijem s druge strane žice. Što ću, žao mi je, ali ova situacija s lozinkom me nasmijala. Što će žena, snalazi se …
“Čak mi se jednom dogodilo”, nastavlja se ona jadati, “da kada sam jednoj, naoko gospođi, skrenula pažnju da treba počistiti za svojim psom, ona ospe paljbu po meni.
“Ha! Ti ćeš mi reći! Pa toj vrećici kojom bih sklonila to, trebalo bi dvjesto godina više da se razloži nego ovom ovdje … izmetu!”
“Bila je ljuta na mene! Kaže mi još – Vlažne maramice koje ti koristiš svaki čas za tvoju derlad su veće zlo od svega što ovaj psić ostavi tu u prirodi. Stidi se svog licemjerja!”, izdrala se na kraju i odmarširala od nas. Ne stigoh od šoka da joj kažem, da vlažne maramice mame bacaju u kantu, a i ako neka slučajno promaši, u nju nije strašno kada se ugazi i ne moraš vjetriti stan tri dana i ribati dječju obuću u šest voda da uklonišiš smrad psećeg gvc- a!”
Pobjegosmo, sestro slatka!, rekla je na kraju bez daha. – Ovo ovdje ti je apsolutni rat. Majke protiv nesavjesnih vlasnika pasa!!! I znaš što? Nisu psići krivi. Nego kad netko bezobziran i bezobrazan kupi psa, to ti je katastrofa u najavi. I nemoj da bi mi netko rekao da ja mrzim pse! Kao što mi kažu – Znate, tko ne voli životinje, ne voli ni ljude! Majke ti! Meni, koja sam odrasla s tri psa, ovi će pričati koga volim. Ali, tri psa u seoskom dvorištu, brale! Gdje oni imaju i svrhu i posla i slobodu. A jok ove što kupuju zvjerke da bi se s njima slikale za Instagram i drže ih u 40 kvadrata! A i izgleda da dobar dio ovih što ima psa, ne voli ljude … možda ih zato i kupuju, razočarali se u homo sapiensa. “
Ne brinite, neće on dijete … – Stvarno?
Shvaćam da je očajna. I da ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u zgradi u kojoj si osuđen na parkić koji tvoja beba treba dijeliti s njihovim stafordima i pit bulovima. I u toj priči, ti si ona koja gunđa i zamjera, a oni su baš kul. Pa, naravno da su cool! Jer tvoja beba ne može ni ujesti zvjerku, a kamoli je rastrgati. Može biti samo obrnuto … na žalost. Ili, ono kad ti kaže: “Ne brinite, neće on dijete …” – Stvarno? A na kojem ste to jeziku pričali pa ti pas reko da neće djecu? Ja bih naravno voljela da su svi oni u pravu. I da su svi psi dobri, i da umjesto GVC-a okolo razbacuju plave ljubičice. Svi bismo voljeli. Ali, ono što se sasvim sigurno zna je da se nikad ne zna!
Nisam imala neke mudre riječi da je utješim. Samo, eto, da je pozovem s prvim lijepim vremenom kod nas na selo, ono mjesto gdje psi imaju svoje jedno omiljeno mjesto za svoje fekalije. Ili makar vlasnici čiste svoja dvorišta …
Sjetila sam se jednog naslova u nekim novinama: “Zašto je bolje biti zaleđeni labud nego prva susjeda”.
Autorica tog teksta se baš dotakla slične teme, kako su onih dana kada je stezao minus spašavani labudovi iz leda i hranjeni i grijani, dok su ljudi na nekim drugim lokacijama u Srbiji nalaženi mrtvi. Promrzli i gladni. Pritom, niti ta autorica mrzi labudove, niti ova ovdje (takozvana ja) i moja prijateljica mrzimo pse. Što su jadne životinje krive? Baš ništa.
Nije kriv ni jadan staford što ljudi vole borbe pasa i što su mu prčkali po genetici. Krivi su ljudi. Kada bi svako, makar upola koliko brine za životinje i prašume Amazone, brinuo o svom nemoćnom susjedstvu. Svatko po malo. Svatko neki dan. Bakici kojoj treba lijek iz ljekarne, susjedi koju muž tuče, a ona objašnjava kako je udarila po sedmi put u dovratak, djedu koji po ledu ne smije po kruh i jogurt. Kada bismo pomogli uvijek onoliko koliko možemo, ovaj svijet bi bio bolje mjesto. I čovjek bi čovjeku bio čovjek, a ne vuk (da ne kažem staford).
I zato pravda za labudove okovane ledom, napuštene pse i staforde koje su ljudi stvorili! Ali, pravda i za ljudskost! Pravda i za sve ostavljene, zlostavljane, jadne i nemoćne homo sapiense! I pravda za djecu u parkićima, parkićima bez GVC-a!
Piše: Jasmina Jovanović
