Prvi susret s Parizom na Montmarte-u je bio samo početak magije.
Nastavila se silaskom niz jaaako puno kružnih stepenica koje su nas spustile do metroa, koji nas je dalje odveo do onoga što nam je prvo pred očima kad kažemo “Pariz” – do Eiffelovog tornja.
Parižani kažu da je on ruglo grada, da nakazi sjajnu arhitekturu koju su vjekovima stvarali brojni umjetnici. Kad to čuješ i ima logike. Šta će u po’ ovakvog grada čelična gromada? Ali kad vidiš samo vrh tornja koji se progura do tvog pogleda dok hodaš po gradu, prestaneš da vjeruješ u tu priču.
Samo žuriš da vidiš kako to čudo izgleda. Prođeš tako kroz ulice, parkove, trgove… i iza ugla se ukaže on – nestvaran i veličanstven u svoj svojoj čeličnosti i fizičkoj veličini.
Staneš. Ispustiš neki krik zadovoljstva.
Uštineš se da provjeriš da ne sanjaš. I onda mu priđeš bliže.
Pa se udaljiš da vidiš bolje. I zapitaš se jesu li ti Parižani ozbiljni kad kažu da je Eiffelov toranj ruglo grada?
Prođe 5 sati dok lupiš dlan o dlan.
A duša puna, pa ti ne pada teško ni što ne možeš naći metro i što se naposlijetku izgubiš u labirintima podzemne željeznice Francuske za koju kažu da je jedna od najkomplokovanijih na svijetu.
Samo jedno mjesto, a toliko miline.
Samo jedno mjesto, a duša prepuna.
Samo jedno mjesto posjećeno za jedan dan.
Jedno, al’ vrijedno.
Uplašili smo se da će nam trebali 10 dana da vidimo sve što želimo u Gradu svjetlosti. Ali nije.
Eiffelov toranj ipak je priča za sebe, a ostatak moje pariške priče je stao i jedan sasvim običan utorak i u tekst koji ćete tek čitati.
