Oduševljenje za oduševljenjem. Pariz za Amsterdamom. Zvuči odlično, a mnogo bolje ih je doživjeti.
Holandija i Francuska nisu tako daleko, koliko smo ih udaljenim učinili V. i ja.
Malo nam je bio Amsterdam, pa smo poželjeli vidjeti i Rotterdam prije nego napustimo zemlju tulipana.
Iz Roterdam nas je otjerala kiša, prema Briselu, ali preko Briža u kome smo s ekipom iz Srbije proveli noć pod vedrim nebom, umotani u vreće za spavanje i deke i čekajući da se stanica ranom zorom otvori.
Na kraju, Brisela vidjeli nismo, a do Pariza smo stigli nakon nekih 15 sati vožnje i presjedanja. Usput smo vidjeli Amniems i Compiegne. To je jedan plus ove situacije, koji smo objeručke prihvatili.
Kad smo zagazili na pariško tlo, samo sto nismo vrisnuli od sreće – zato što smo u Parizu i zato što smo napokon u Parizu.
Standardna gužva i snalaženje po gradu nas nije omelo da se vrtimo u krug i divimo se prizorima. U takvim momentima želim sa mi je glava kao 360-stepeni-kamera i da mogu upratiti sve oko sebe.
Onaj ko je nekad davno rekao da je Pariz uvijek dobra ideja, tačno je znao šta priča. Ovaj grad je čista ljubav.
E, nas je odmah po dolasku odvela na najmagičnije mjesto u ovom magičnom gradu. Montmarte.
Mjesto gdje su se desetljećima skupljali najveći umjetnici i oblikovali sve oku vidljivo i nevidljivo u ovom kvartu. Ali to je samo dio magije. Onu pravu doživite kad stanete ispred crkve Sacre Coeur i pogledate ispred sebe – a Pariz vam stoji k'o na dlanu.
Pa sjedneš na stepenice među more turista, cugaš kvalitetno bijelo vino iz plastične čaše i POSMATRAŠ! Ne pamtim kad sam osjećala toliku zahvalnost.
Pravi pravcati je dar moći doći na ovakvo mjesto. Mjesto o kome su pisali, pjevali, crtali ili bar pričali svi koji su ga ikada posjetili.
Znam da je bezbroj ljudi bilo u Parizu i da će se među vama koji čitate naći neko ko će “ishejtati” ovo moje silno oduševljenje. Ali, ljudi moji, ja mnogo volim da podijelim svoju sreću s drugima. A ova količina sreće koju osjećam gledajući cijeli Pariz s ove tačke je ogromna, dovoljna da usreći mnogo više ljudi od mene same.
No, da se vratimo na Montmarte. Grad svjetlosti je blistao u punom sjaju, ali smo poželjeli da vidimo i dnevnu varijantu “the pogleda”. Prvo što smo uradili drugog dana u Parizu jeste drugi odlazak na Monmarte. I ponovo salva oduševljenja. Ostali smo u ogromnom problemu – odgovoriti na pitanje:
“Da li je ovaj čudnovati grad ljepši okupan suncem ili svojim svjetlima?”
Ne moramo ni odgovoriti. Ako se odlučimo za jednu varijantu, čini se kao da umanjujemo magiju one druge, a to nikako ne smijemo.
Neke ljude Pariz oduševi, neke razočara – ili je crno ili bijelo, nikako sivo. Ja svakako spadam u red ovih prvih.
A oduševljenja su tek počela da se nižu kad sam sišla s Montmarte-a ..
