Izričito odbijam vjerovati da je nekome to svakodnevnica. Ma, odbijam bolan i tačka.
Sunčan dan, sjedim, odmaram i udišem topao zrak i onako, moram priznati, pomalo mahalski, ispod naočala, razgledam oko sebe po plaži lokalnog jezera. Vesela porodica, muž, dvoje djece i ona : žena. Ovog puta na zadnjem mjestu, s pravim razlogom. Na njenom licu, stajao je, što bi moj tata rekao, kiseli osmijeh.
Krišom sam je gledala otkrivajući svakog trenutka veću bol na njenom licu. U haljini do koljena, s peškirom preko leđa, smješkala se radi reda dječici koja su stidljivo jela sladoled iz jedne čašice.
Ja, kao lovački pas, nanjušila sam da tu nešto ne štima. Moje sumnje potvrdio je vjetar koji joj je otkrio haljinu ispod kojeg je izvirila jako modra butina. Friško modra.
Ne, to nije bio slučajni udarac, pad niz stepenice, udario me šporet sam od sebe, palo mi drvo na nogu, popucali mi kapilari, kako sam smotana, udarila sam se dok sam pravila ručak ili hiljadujedno opravdanje.
Šaka. Udarac. Eto šta je. Nisam mogla, a da ne razmotam cijeli film u glavi. Sjetila sam se slične priče moje bliske prijateljice.
Njoj je svakodnevnica godinama bila crna do bola. Čovječe, pa njen momak je svaki dan ljutnju na njoj istresao. Iako mu je svaki dan peglala košulje za posao, čistila mu cipele, budila se prije svih da bi on na posao krenuo sit nosivši i kutiju s užinom.
Nikad mu nije valjala.
Dešavalo se da monstrum razlog za svađu vidi u maloj crnoj flekici na jabuci, koja je znala završiti puknuta na paramparčad. Na zidu. Pa na podu. A, dok se ona sagne da je podigne i očisti smeće, on je koristio priliku da je „malo ćušne“ preko leđa.
Pričala mi je mnogo, ali prilično kasno. Pričala je meni, a šutila svima okolo. Svima je pričala kako joj je, eto, lijepo i kako je, valjda, sretna. A, meni bi, uplakana, pričala kako godinama nema svoje JA.
Kako me to samo ljutilo. Ljutila me pomisao na to da može leći pored nekog kome je ona, vjerovatno, najomraženija žena na svijetu. Kako može reći da voli nekog ko od otvaranja očiju voli jedino sebe? Ma, kako može zagrliti ruke koje uživaju jedino u udarcima po njenom nejakom tijelu?
Kako?!
Zašto žene mislite da će novi dan s njim donijeti nešto bolje? Razumijem, jako često žene trpe i najveće muke „zbog komšiluka, okoline, zbog djece, familije“ i onog čuvenog „šta će bolan narod reći?“.
Ma, jebem ti narod!
Ne branite se nikada šutnjom. Ne zaustavljajte svoju priču na pola. Ne dopustite biti na dnu. Jer, nijedna od vas to nije zaslužila.
Dođete li u tu situaciju, neka svi na svijetu znaju. Stameno recite: Želim pomoć, imam problem.
Ne skupljajte talog u svojim čistim dušama. Dignite glas za sebe, ne dopustite da pored sebe imate dripca koji vas ne poštuje.
Ne nosite muku na leđima. Progovorite i prodišite, samo ne šutite.
