U Muzeju historije Jugoslavije otvorena je izložba „Jugo, moja Jugo” o jugoslovenskim radnicima na privremenom radu u Austriji i Nemačkoj.
Izložba je dio šireg istraživačkog projekta koji je povezan sa dva značajna datuma: 50 godina od potpisivanja Sporazuma o angažovanju radne snage sa Austrijom 1966. i sa Njemačkom 1968. godine.
Na čelu stručnog tima izložbe su kustosi etnolozi-antropolozi iz MIJ, Aleksandra Momčilović Jovanović i Tatomir Toroman, i politički filozof i aktivista iz Beča Ljubomir Bratić.
Nakon uvodnih riječi organizatora, izložba je otvorena i svi su pohrlili u salu gde je smješteno na hiljade materijala u vezi sa jugoslovenskim radnicima koji su za hljeb zarađivali daleko od bivše Jugoslavije.
Nego, da se vratim ja na temu gastarbajtera. Često sam razmišljao o tome i svaki sam put bivao poprilično zbunjen i ostajao bez definitivnog zaključka. Jednostavno, ne znam da li sam na strani gastarbajtera ili protiv njih.
Sa jedne strane, razmišljam o tome da li su ti ljudi toliko slabi kad su morali da odu preko. Možda su mogli više da se bore za svoju zemlju, da se potrude i promjene nešto, da doprinesu. Nekoliko mojih drugara su uhljebljenje našli u inostranstvu i to su uglavnom mladi ljudi, veoma uspješni u poslu kojim se bave. Siguran sam da je za njih bilo mjesta i na ovom tlu.
A onda dolazimo i do druge strane medalje i pitanja: šta je to Srbija uradila da te mlade i perspektivne ljude zadrži? Apsolutno ništa. Busamo se u patriotizam, a nema uzvratne ljubavi. Pa zašto onda ne bismo rešili egzistencijalna pitanja u državi koja nam djedovina nije? U našoj zemlji bi zarađivali od 700 do hiljadu eura (uz dobro plaćeni posao, što je nažalost rijetkost), a tamo barem pet puta toliko. Računica je prosta.
I onda, dok sam obilazio eksponate, došao sam do zida na kome su bile okačene ispovijesti naših gastarbajtera. Čovječe, koliko je njima samo bilo teško.
Izvukao sam dvije ispovijesti, koje su me posebno dirnule.
– Išla sam samo u osnovnu školu, trebalo je raditi na polju. Kad sam se udala, moj muž se doselio kod nas. Nakon posla išao je drugim ženama. Izbacila sam ga van. Još se raspituje za mene.
Druge su se mlade žene upisivale za Njemačku, pa sam i ja to uradila. Jedan njemački ljekar nas je pregledao – pluća, oči, znojne ruke. Uzeli su samo zdrave. Ja sam došla u veliki Simens u Berlinu. Ujutru sam bila prva, a nakon posla zadnja. Kod mene je sve moralo da se sjaji.
Iznenada sam dobila upalu pluća i otišla u bolnicu u Novi Sad. Moj majstor je saznao za to. Nakon tri mjeseca u Berlinu u svom poštanskom sandučetu zatekla sam tri otkaza. Sada ne radim i nisam ništa.
– Poslije sedam meseci vratila sam se iz Berlina kući. Petoro djece, od tri do 13 godina, bilo je previše za mog muža. Nakon godinu dana jedna kćerka mi je rekla da idem opet kako bi ona mogla da izuči zanat u Splitu. Došla sam na godinu dana, a 17 ih je već prošlo.
Djeca idu u školu, napravili smo kuću. Putujem tri puta godišnje na odmor, dobro nam je zajedno. Moje šesto dijete ostavila sam tamo poslije osam nedjelja. Jedna od kćerki mi je rekla da joj nisu potrebne nove haljine, već joj fali majčina ljubav.
A ja samo za njih radim u fabrici, pa čak i subotom do devet uvečer.
Sa knedlom u grlu sam napustio prostoriju potresen sudbinama ljudi koji su samo željeli da djecu osiguraju. Čak ni u toj Jugi nije teklo med i mlijeko, kako mnogi stariji govore. Ljudi su patili i bili su nesrećni, pa su morali da idu mahom u Njemačku ili Austriju da bi zahvaljujući sopstvenom znoju uspjeli da sebi i djeci zarade krov nad glavom.
Ko u sebi ili na sav glas razmišlja o tome da drugu zemlju svojim domom zove, neka u Muzeju istorije Jugoslavije pročita još nekoliko istaknutih ispovijesti. Shvatiće da lako nije nigdje.
Izložba je otvorena do kraja maja naredne godine.
Izvor: Noizz.rs
