“Imam jednog prijatelja. Poznajem ga od prvog razreda. Bio je najbolji dječak u školi, jer se na svakom odmoru igrao žmire sa mnom i pratio me je kući kada me je bilo strah ići sama. Kasnije mi nije bio više toliko drag. Prestao je ići sa mnom kući i igrao je fudbal s drugim dječacima tokom odmora. Kada bi me ugledao, okrenuo bi se i pričao sa svojim prijateljima.
Kada sam imala jedanaest godina moji roditelji su se razveli. Nisam željela da to kažu mojim prijateljicama. Međutim, moja majka me nije mogla gledati tako tužnu, pa ga je pozvala. Došao je i ostao cijeli vikend. Ležali smo na krevetu i gledali TV, plakao je skoro onoliko koliko sam i ja. Svaki put kada ne bih plakala tokom neke reklame, dozvolio mi je da pojedem po jednu kuglu sladoleda od čokolade. Poslije toga je opet išao sa mnom svaki dan kući. Godine su prolazile. Bio je s mnogim djevojkama, s kojima se i rastavio, ali sam ja uvijek bila ona koju je po noći otpratio kući.
U trećem razredu srednje škole, tokom časa matematike, sjedila sam kraj njega. Buljila sam u njega i njegove zelene oči. I u tom trenutku shvatila sam, zašto mi je majka uvijek govorila da su oči ogledalo duše. Tada sam poželjela da mi bude nešto više od prijatelja, iako sam znala da on to ne želi. Slijedeće godine učestvovao je u školskoj pozorišnoj predstavi. Sjedila sam u prvom redu i smješkala mu se, dok je stajao pod svjetlima pozornice. Izgledao je nevjerojatno lijepo i sretno – uzvratio mi je osmijeh. U tom trenutku opet sam poželjela da budemo nešto više od prijatelja, ali sam znala da on to jednostavno ne želi.
Neko vrijeme nakon toga jedna od mojih prijateljica postala mu je djevojka. Svi su pričali kako su odličan par, jer je i ona bila isto tako lijepa i popularna kao i on. Ali sam ja bila ona koju je svako veče vozio kući. Tako smo jedno veče ostali malo duže u autu – pričao mi je kako je to najbolji period u njegovom životu. Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je istina to što govori. Poželjela sam da ja budem ta zbog koje ima najbolje vrijeme u svom životu. Željela sam da budemo više od prijatelja, ali sam znala da on to ne želi.
Slijedeći dan u školi morali smo pisati esej na temu “Prva ljubav”. Znala sam o čemu želim pisati, ali nisam mogla. Kada sam pogledala svog najboljeg prijatelja kako se smiješka mojoj prijateljici, poželjela sam da ja budem ta o kojoj bi pisao u svom eseju. Imala sam želju da budemo nešto više od najboljih prijatelja, ali sam naravno znala da je to nemoguće. Moja prijateljica me je nazvala nekoliko sedmica poslije toga da mi kaže kako ju je ostavio. To veče sjedili smo jako dugo u autu. Pričali smo o našim prijateljima, o školi, muzici… Rekao mi je kako moju prijateljicu nikad nije volio. Poželjela sam u tom trenutku da meni kaže kako me voli. Htjela sam da budemo više od najboljih prijatelja, ali sam znala da on to ne bi želio.
Vrijeme je prolazilo. Odlučio je nakon mature otići u Kanadu na godinu dana. Na oproštajnom mi je slavlju rekao kako sam njegova najbolja prijateljica. Pogledala sam u njegove prelijepe zelene oči i poljubila ga u obraz. Htjela sam da mi kaže kako me ustvari voli i da želi da budemo više od najbolji prijatelja, ali sam znala da on to ne želi. Vrijeme je prolazilo…
Kada se vratio, rekao mi je kako je u Kanadi upoznao djevojku i da se želi oženiti. Upoznala sam je. Kada me je pitao što mislim o njoj, odgovorila sam da je jako lijepa. A on je meni na to uzvratio da je našao ljubav svog života. Opet sam poželjela da budemo više od prijatelja, ali sam znala da on to ne želi. Te večeri me je zadnji put vozio kući. Tokom vjenčanja sjedila sam u prvom redu, a on je ponovo stajao pod svjetlom kao u pozorišnoj predstavi, samo što su to ovaj put bila svjetla na ovoj ceremoniji. Izgledao je besprijekorno i sretno. Nasmijala sam mu se, a on je uzvratio. Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je iskren. U tom trenutku poželjela sam da ja stojim ispred matičara sa njim. Željela sam da mi bude više od najboljeg prijatelja, ali sam i znala da on to ne želi.
Nakon vjenčanja moj najbolji prijatelj se preselio sa svojom ženom u Kanadu. A ja sam ostala… godine su prolazile.
Danas opet sjedim… na njegovoj sahrani. Doznajem da se već nakon nekoliko godina razveo od svoje žene. Naša bivša nastavnica drži govor i spominje kako je oduvijek znao divno pisati. Onda počinje čitati jedan dio njegovog eseja, koji smo pisali, dok smo išli u četvrti razred srednje škole: “Moja prva ljubav: Nikada nisam pogledao tu djevojku, a da nisam imao želju da joj kažem koliko je volim. Pogledam u njene predivne zelene oči i poželim da joj budem više od najboljeg prijatelja, ali znam da ona to ne želi…”
