Mnogo je teže bilo doći do Berlina, nego otići.
Piše: Damira Ibranović
Ne, jer me Berlin nije kupio svojim divotama, niti ljubaznošću ljudi koji tamo žive, nego prosto zato što prevoz mnogo bolje regulisan između Njemačke i Holandije nego na relaciji BiH – Njemačka. I da ne bude da vazda pljujemo naše, a tuđe nam je uvijek bolje, nije samo do sređenih ili nesređenih željeznica ovdje i kod nas, više je do naše radoznalosti.
S., M., T. i ja smo već usput, u Minhenu, započeli našu backpackersku avanturu. Zakasnili smo na voz koji je odvezao cijelu našu ekipu. U trci i frci po ogromnoj minhenskoj stanici nam je proletio skoro sat vremena i našli smo se u sljedećem vozu za Berlin.
Na prvi pomen Berlina, glasom čike koji upravlja vozom iskočili smo iz voza i shvatili da smo izašli 2 stanice prije. Ponovo trka i frka da ulovimo neki lokalni voz i stignemo na organizovani prevoz do hostela, dok smo gledali kroz ogromne staklene površine i čudili se da ni u 22 sata nije pao mrak.
I sve mi to uspijemo, a na autobuskom stajalištu nas dočeka bus s natpisom koji smo tražili i vozač koji govori ruski i nagađa njemački. Mahanje rukama i nogama nije pomoglo, pa smo se uspjeli sporazumjeti tek kad nam je pokazao nalog i kad smo vidjeli da tamo piše Amstel House Hostel i “Travel to Europe”.
Stigli smo dva sata nakon preostalih 20 Bosanaca i Hercegovaca koji su se zaputili za Berlin.
I nije tako loše za nekoga ko se prije nalazio u ovakvim situacijama! Nas četvoro smo doživjeli pravi adrenalin ovog putovanja prije svih ostalih… ne kažu džaba da u svakom zlu ima neko dobro.. 🙂
Dvadesetčetverosatni put, adrenalinski šokovi, trčanje po stanicama s 40 kilograma na leđima otjerali su nas u krevet brzinom svjetlosti.
Jutro prvog dana u Berlinu proteklo je u šalama na račun nas četvero. Upoznavajući se s ekipama iz Srbije, Makedonije, Albanije, Kosova i Crne gore, pali su temelji za neka prijateljstva i saputništvo.
Ogromno je zadovoljstvo vidjeti na jednom mjestu 100 mladih ljudi koji imaju jasne stavove, vizije, planove i mnogo elana da to sve i ostvare. A još je veće zadovoljstvo biti dijelom te ekipe.
Berlin je uspio da oduševi i najizbirljivije od nas. Stajati ispred branderburške kapije je osjećaj od milion dolara. Zaista!
Samo staneš, gledaš i diviš se. Onda ti padne na pamet i da se slikaš. Pa prođeš na drugu stranu i skontaš da si snimio 100 fotki sa stražnje strane.
Onda se svi grohotom nasmijemo i nastavimo photo sesion s druge strane, pod izgovorom “Ah, Balkanci!”
Jedva smo se dogovorili na koju stranu ćemo dalje. U našem pravcu sljedeće na šta smo naišli bila je hrpa sivih betonskih “kutija”. Na našu sramotu, nismo imali pojma o čemu se radi, a nigdje nismo vidjeli tablu na kojoj bi pročitali.
Nakon što smo iskomentarisali kako super izgleda i nakon što nam je čuvar objasnio, zacrvenjeli smo se sami pred sobom, jer je to zapravo Spomenik žrtvama holokausta. Iako postiđeni, nismo dozvolili da nam to mnogo pokvari raspoloženje.
Nastavili smo hodati ulicama podignutih glava prema nebu, hvatajući pogledom vrhove ogromnih zgrada u Berlinu.
Ono pred čime nam je zastao dah bio je čuveni Bundestag. T. je prokomentarisao:
“Gledaj ba u kakvoj državi ljudi žive. Evo ti ogledala.”
Divljenje i fotkanje pred Bundestagom prekinula je kiša koja nije prestala do trenutka kad smo sjeli u voz za Amsterdam.
Kiša je najružnije lice Berlina.
Sivo boji svu onu ljepotu. Ogromna je šteta da svi oni predivni parkovi, koji pokrivaju čak 44% površine grada ne sijaju punim sjajem.
A čak su i najsiromašniji dijelovi grada, kao što su Afrička četvrt i Wedding predivni i tako sivi.
Šta bi Berlin dao da ima špansko sunce? Možda bi bio najljepši na svijetu, ko zna.
Za nas gurmane je kiša izgovor da se krijemo po restoranima i kušamo najrazličitiju hranu. Čini se da i ovom gradu ne možete zamisliti vrstu hrane koju ne možete pojesti.
Berlin je prepun doseljenika koji su sa sobom donijeli i svoju kuhinju, pa na svakom ćošku možete pronaći indijske, kineske, meksičke, japanske, turske restorane. Kad nemam mnogo vremena za ekperimentisanje i guštanje, volim igrati na sigurno, pa sam u Berlinu jela najbolji kebab i najbolji hamburger ikada!
Hamburger i doner u BiH ili negdje drugo nikada više neće biti ono što su bili prije Berlina.
Kada spomenete ime ovog grada prva asocijacija je Berlinski zid, koji je veoma značajan za historiju Njemačke, pa i Evrope. Zid koji je podijelio Njemačku prije stotinjak godina i zakomplikovao nam učenje iz udžbenika za historiju, danas je simbol spajanja i zajedništva.
Umjetnici iz cijelog svijeta su ga oslikali i napravili galeriju grafita pod otvorenim nebom i nazvali je East side galery. Zamislite tu ljepotu kad je Bosance i Hercegovce natjerala da provedu sate na kiši slikajući se pred nepreglednim nizom grafita!
Kao sto je kiša negativna strana Berlina, odlično regulisan prevoz je ogroman plus. Čak i nama koji živimo u relativno malim gradovima bez mreže vozova ili tramvaja, uopšte nije teško uplatiti kuda voze popularni Banhovi.
Za nepuna 3 dana smo ušli u fazon i našu zadnju vožnju, ovaj put, odvezli na glavnu željezničku stanicu, koja nema nikakvih dodirnih tačaka s našim, osim imena.
Voz nas iz Berlina vozi evo, put Amsterdama. Neprocjenjiv je osjećaj ne biti tužan kad napuštaš grad kao što je Berlin.
A kako i biti tužan kad znaš da slijedi još desetak gradova koji jedva čekaju da te oduševe.
