Ja sam otmjena žena.
Bezbrižno lijepo i neukroćeno – moje srce je širom otvoreno, jer ne samo da verujem u proces, već verujem sili s kojom svaka od mojih nogu dotiče tlo i mojoj sposobnosti da manevriram kroz radost i tugu s kojima se suočavam svaki dan.
Hodam uspravno, viša od starog čempresa jer se osjećam kod kuće u svojoj koži – osećaj moje vrijednosti živi u svakom kutku i svakoj pukotini moje kičme.
Nije vezano za vanjštinu onoga što imamo poput novca, komada papira, kuće, auta, odobravanja ovog sveta, prstena ili uspjeha.
Moj uspjeh je u sadašnjosti.
Prisutna sam u ljudima koje susrećem poput otkucaja srca u ranu zoru i po noći.
Plešem salsu neodjevena – puštam glazbu da njiše, giba i ljulja moj duh s milošću tuceta krijesnica opijenih mesečevim vinom.
Prekrivena sam solju, potamnila od sunca i bosonoga u svojoj ljepoti.
Nije me strah reći da sam lijepa jer sam radila na tome da se osjećam kod kuće u koži svoje duše.
Ne ustručavam se kako bi se prilagodila nesigurnosti onih oko mene, već stojim čvrsto kako bi ih nježno podsjetila, zašto se pogibati?
Moje tijelo je možda vreća mesa, veslo za veličanstvenost koju nosim u sebi, ali slavim svaki ožiljak na svom licu, svaku pjegu, svaki suncem izbjeljeni uvojak, svaki centimetar mojih grudi.
Hodam s visoko uzdignutom glavom kada ulazim u prostoriju jer znam da postoji mjesto za mene na svijetu – kakva god bila.
Pokazujem svijetu svoje suze i svoj smijeh bez srama.
Znam da postoji bolji put od pokušavanja popravljanja ili iscjeljivanja patnje ovog svijeta.
Izvor: zenskikutak.rs
