Ima ih svugdje i u principu ste sasvim nesvjesni njihovog postojanja i brojnosti sve dok i sami ne dobijete djecu.
Od tog trenutka, dobronamjerni neznanci počinju da iskrsavaju na svakom koraku, obavezno imaju neko veoma značajno mišljenje o tome šta i kako vi treba da radite sa svojom djecom, i smatraju da im je dužnost da vam to odmah saopšte.
Kada je hladno vrijeme, dobronamjerni neznanci sumnjičavo odmjeravaju da li vam je djete dovoljno utopljeno i da li je uopšte trebalo da izađete po takvoj temperaturi. Kada nastupe vrućine, odmah pritrčavaju ukoliko primjete da je djete i za trenutak izloženo suncu. Ako stavite kišnu navlaku na kolica, opominju vas da će se djete ugušiti. Kada šetate bebu, brinu da ste previše uzdigli naslon na kolicima ili da je prerano za kengur nosiljku. U autobusu izražavaju bojazan da dete nije dovoljno sigurno i drže vam predavanja o naglom kočenju ili promaji…
Najčešći tip dobronamjernog neznanca je onaj diskretni, koji vam svoje savjete nudi upakovane u obavještenja, jer on vam zapravo ne soli pamet, već vas informiše o činjenicama kojih očigledno niste svjesni, čim ništa ne činite po pitanju suočavanja sa istim: „Ide mu sunce u oči!“ „Nije pokriven!“, „Visi mu glava!“ „Bljucka, pritiskate mu stomak!“
Naravno, nisu svi dobronamjerni neznanci tako fini i uviđavni – postoje i oni malo agresivniji. Oni jednostavno ne mogu da trpe da gledaju razne kretene koji ne umiju sa svojom djecom, budući da im njihova beskompromisna priroda prosto ne dozvoljava da prećute stvari koje se ne smiju prećutati. U pitanju je tip ljudi koji na kasi u samoposluzi vašem djetetu kupuje bombone ako vi odbijate, ili mu u parku i pored vaše zabrane daje da se posluži čokoladom iako ste upravo krenuli kući na večeru. Uz to će se potruditi i da vas totalno marginalizuje, poručujući vašem djetetu da „pusti mamu šta priča..“.
Ali od svih vrsta dobronamjernih neznanaca, ubjedljivo najgora jeste tzv. pasivno-agresivna vrsta. Prepoznaje se po načinu na koji vam se obraća – u ime vašeg djeteta, izmjenjenim glasom i frazama poput „mama, pa steže me taj lastiš od čarapice, što si mi to obukla!?“ ili „pa zar ne vidiš mamice da neću cuclu!“. U pitanju je zapravo vrsta hipersenzitivnih osoba čija čula su poput najfinijih struna i koje registruju potrebe i osećanja sve te sirote djece čiji su roditelji suviše glupi ili jednostavno nezainteresovani da primete šta njihovi mališani očajnički pokušavaju da im poruče. Tačnije, oni su neka vrsta medijuma kroz koji struje vapaji dece koju njihovi roditelji ne razumiju a oni ih, s druge strane, i bez imalo truda čitaju.
Lijeka protiv dobronamjernih neznanaca i ostalih zadušnih baba nažalost nema, i najbolje vam je da se u startu naoružate nekom odbrambenom frazom tipa „Samo vi ništa ne brinite“ koja je prilično efikasna kada su u pitanju lakši oblici zabadanja noseva. S vremena na vrijeme, ipak ćete morati i da pokažete zube i izbacite kandže kako biste odbranili svoje roditeljsko pravo da znate šta je najbolje za vaše mladunče. A nemojte uopšte da se nadate da će vas ovaj problem zaobići sa drugim ili trećim detetom. Čak i kada sa sobom vodite par živih, zdravih i prilično dobro očuvanih starijih primeraka kao dokaz da ipak umijete da se brinete o svom potomstvu, salijetaće vas istim onim glupim primjedbama i savjetima kao i da ste i dalje samo neuki roditelj-početnik.
Izvor: detinjarije.com
Piše: Jovana Papan
