I nema njih,…
A ta bol se opisati ne može. Ne bolje od onoga što govore ruke majke koja i ove godine dostojanstveno pozdravlja kolone. Ne od nje koja na tim istim rukama još osjeća trag svoje djece. Blag obraz svog sina koji odlazi a niko ne znade da je put kojim tada ode, put u vječnost. Ne možeš ti tu bol shvatiti jer ti se svaka kafa nije ohladila što je nema ko popiti. A ona… Ona stoji i čeka. Čeka svake godine ljude koji tu dođu, a zapravo, sanja da i ona krene. Zna da je i za nju spreman put, onaj sveti put ka njima.
Priviti će ih tada na svoje grudi, i prva suza sreće će poteći. I teško da bilo ko od nas to može shvatit.
Zato tiho danas, za njih…
