Prećutno se čudim nekim mamama i već dugo mislim u sebi: “Umukni, to nisu tvoje stvari.” Al’ ne vrijedi, kupovne rođendanske torte mi i dalje nemaju smisla.
Žurite, nemate vremena, spajate dva radna vremena – jedno na poslu za platu, drugo kod kuće iz čiste ljubavi. Spavate minimalno i to loše, farba vas komšinica dok vam jedno dijete visi na nozi, a drugo je stiglo do lustera. Maštate o tome da se kada uđete u WC niko ne uhvati za šteku ili počne da viče kao da je u toku pokolj iz crne hronike. Neke od vas vjerovatno zaspu u toku seksa bez trunke griže savjesti ili osjećaja da propuštaju nešto veliko.
Zato su instant rješenja potpuno prihvatljiva i hvala onima koji su smislili prodaju očišćenog špinata na pijaci, oprane salate u supermarketu, zamrznutih proizvoda koji se ispeku za 15 minuta, ribarnica koje besplatno peku ribu, roštiljdžinica koje besplatno peku meso i hopla svi ukućani su sretni, siti i debeli (šala!).
U ovom suludom vremenu kada je igra sa djetetom postala istrijebljena aktivnost i kada nemate u koga da uprete prstom i kažete “sram te bilo”, jer dan je odavno trebalo produžiti na bar 28 sati, instant rješenja često podrazumijevaju lovu. Lovu za ženu koja će umjesto vas očistiti kuću, za gotov obrok, za igraonicu, i neku siću za kupovne vanilice. Tako mame kupuju svoje vrijeme i zbog toga niko nema prava da ih osuđuje.
Rođendan je, drage mame, svakome od nas, pa i našoj djeci jednom godišnje. Ne postoji ništa ljepše na svijetu od pravljenja torte za vaše dijete. Umije da bude stresno, smiješno, dugo traje, zabole vas leđa, ali se isplati svake sekunde i svakog novog zujanja miksera i zurenja u rernu. Djeca dok im pravite rođendanske torte najviše vole da grebu ostatke fila iz šerpi ili ih ližu sa žica miksera. Jeste li vi to radile dok ste bile djeca? Sjećate li se kako je to poseban i divan osjećaj?
I onaj kada znate da se mama potrudila da vam napravi baš onu tortu koju najviše volite? Jer ljubav prema mami se na neki čudan, neobjašnjiv način vezuje i za vaš dan i kolače, torte…nešto slatko, ljubavno, najveće.
I onda vi odete u prodavnicu i kupite tortu, ili ako imate više love – naručite je od neke žene koja “zna znanje”. Hej, jednom godišnje! Tada nije važno da li vam je tako lakše, nije važno što vam se prošli pokušaj da ukrasite remek djelo pretvorio u Munkov “Krik”, ne prodajite priču da nemate vremena. Ne danas. Nađite ga, jer nije isto! Nije isti čak ni ukus i napokon i to da kažem – kupovne torte su uglavnom grozne, kao da jedete razmućen šećer koji ni nema ukus šećera nego plastificiranog margarina.
Ovaj tekst vjerovatno ne bih ni pisala da juče nisam pročitala rezultat nekog istraživanja koji me je nasmijao. Naučnici kažu da kada pravite slatkiše za druge, postajete kreativniji, opada vam nivo stresa i emocionalno postajete inteligentniji. Smiješno mi je jer ne vjerujem da te tri stvari mogu da budu važnije od uzbuđenja koje imam svakog novembra kada moja kuhinja miriše ljepše od bečke slastičarne.
A djeca brzo porastu i tužno je da u odrasli život zakorače bez mirisa u sjećanju. Ne oduzimajte im to.
Izvor: Noizz.rs
