U nekim dijelovima Balkana se vijekovima njegovala jedna vrlo neobična tradicija koja danas polako odlazi u legendu, a to je da porodica koja ima samo žensku djecu, najstarije ili najmlađe žensko dijete odredi da bude muško, kako se loza ne bi ugasila. Takve žene nazivali su virdžinama, one su bile žrtve spasavanja časti porodice, odijevale su se isključivo u mušku odjeću, bile su kratko ošišane, obrađivale su zemlju, a čak im je bilo dopušteno da piju i puše, dok je njihovu riječ porodica morala poštovati, jer su bile ravnopravne sa muškarcima.
Kako u životu sve ima svoju cijenu, iako su virdžine imale veću slobodu, nasljeđivale imanja, morale su se odreći prava na ljubav, djecu, porodicu i ostati zaklete djevice do kraja života. Ovakva tradicija njegovala se uglavnom u Hercegovini, nekim dijelovima Dalmacije, sjevernom dijelu Crne Gore, na Kosovu i Metohiji, dok se u Albaniji čak i danas može naći poneka virdžina koja se vjerno drži vijekovne tradicije.
Prema historijskim zapisima, fenomen virdžine se prvi put pojavljuje u 18. vijeku, iako se neki naučnici ne slažu sa tim. Naime, neki od njih tvrde da porijeklo ove pojave seže čak do praistorije, dok drugi tvrde da je u pitanju novovijekovni fenomen. Čuveni ljekar Milan Jovanović Batut proučavao je fenomen virdžina, a kao primjer uzeo je najpoznatiju virdžinu Mikaša Karadžića iz Crne Gore, za koga su često govorili da je “čudo u svijet”. Njegov zapis iz 1885. godine najbolje opisuje fenomen virdžina:
“Mikašev otac Milić pogibe u bojevima na Stričini, a ne ostavi za sobom muška poroda, n'ako jedinicu šćer Milicu, još sa svjem ludo dijete. Kukavna udovica što će bez muške glave, pa od mila i ućehe obuče Milicu u muško i prekrsti je u Miraša. Dijete na to nauči, pa poslije i neće drukče. S đetići je u igri, s đetići je za bravima, i niko ne smije spomenuti, da to nije đetić. Kad joj se i drugovi opasali pasom i oružjem, ne hoće ni ona mimo njih. Jaše, gađa, skače i meće… sve s njima, i sve ka i oni.”
Iako ovakav vid života djeluje više kao kazna, a ne privilegija, u nekim mjestima gdje su porodice bile izuzetno konzervativnih shvatanja što je podrazumijevalo da žene ne smiju da rade, izlaze same iz kuće i tome slično, što se najčešće dešavalo u Albaniji, neke žene su svojom voljom postale virdžine kako bi imale slobodniji život i skinule okove života u sjenci. Danas ih je ostalo samo deset, do prošle godine jedna od njih je bila i čuvena Stana Cerović, posljednja crnogorska virdžina koja se do kraja svog života držala odavno date zakletve da će kao glava porodice časno i pošteno voditi brigu o majci, sestrama i imanju.
Posljednja crnogorska virdžina bila je porijeklom iz jednog sela nadomak Šavnika, umrla je prošle godine u Risnu, gdje je nakon smrti sestre provela posljednjih nekoliko godina svog života u jednom staračkom domu. Bila je najmlađe dijete u porodici, odrastala je sa pet sestara i dva brata, a kako su njena braća umrla još dok su bili djeca, Stana je bila određena da postane muško i nastavi lozu. Kažu da je cijelog života mrzila što se rodila kao žensko i da nikada nije zažalila što je baš ona određena da bude glava porodice. Naprotiv, doživljavala je to kao veliku privilegiju. Dostojanstveno je čuvala obraz familije do posljednjeg dana, brinula je o sestrama koje su je poštovale kao brata i glavu porodice, radila je sve muške poslove, odlazila u kafanu, a otac je naučio čak i da puca. Sa samo pet godina počela je da puši, dok je prve poslove u polju radila već u sedmoj godini.
Njena životna priča zaintrigirala je cijeli svijet, pa su o njoj raspredali priče brojni svjetski mediji. Stanina posljednja želja bila je da je sahrane kao muško, da ostane zapamćeno da je ona jedini preživjeli sin njenog oca.
Poznati režiser Srđan Karanović, 1991. godine režirao je film koji je posvetio virdžinama, kako bi široj javnosti što bolje prikazao život njih i njihovih porodica, koje su smatrane ukletim i osuđenim na propast samo zbog toga što nisu imali muškog poroda. U stvarnosti su virdžine bile do kraja života dosljedne zakletvi, nisu voljele žene, čak su im se i rugale, tako da nijedna od njih nije imala želju da prekrši dato obećanje, poput one virdžine iz filma i da se vrati svom starom životu.
Iako nijednu virdžinu život nije nimalo mazio, svaka od njih se prilagodila načinu života koje im je nametnula tradicija i nijednog trenutka nisu žalile za svojim prethodnim životom, niti zavidjele drugim ženama. Ponašale su se u skladu sa pravilima koje im je tradicija nalagala, bile su žene junaci koje su se borile za opstanak svoje porodice, časni domaćini vješto se boreći sa sopstvenom prirodom.
