Toliko smo moranja sebi nametnuli da se bojim za ono što smo njime pritisli. Moraš da učiš, da završiš domaći, da budeš fin prema drugarici koja ti svakog dana gužva knjigu ili svesku. Moraš da obrišeš tablu, da ponoviš tablicu množenja, da pišeš krasno!
Moraš da se polako penješ školskim stepenicama, da se vratiš na čas sa velikog odmora i sjediš miran u klupi (iako si prije tri minuta pobijedio u ćoravim bakama).
Moraš da poštuješ nastavnika, iako te svaki put kad nešto ne znaš nazove magarcem ili majmunom.
Moraš da položiš prijemni, da upišeš srednju školu, da slušaš i pokoran budeš. Moraš da obučeš haljinu za matursko veče, i sako, i kravatu. U štiklama se najbolje lupkaju narodnjački taktovi. Moraš i da plačeš na rastanku sa odjeljenjem, nesvjestan da se, u stvari, od nekog sebe opraštaš. (Kad to shvatiš, već si na petom semestru).
Moraš da slušaš predavanja, položiš kolokvijume i laboratorijske vježbe. Da daš uslov. Moraš da diplomiraš i da zadjeneš diplomu u džep – to je lijep modni detalj (i prilično beskoristan) u traženju posla. Moraš da se zaposliš i smješkaš kolegama koje ne podnosiš. Neki će ti podmetati nogu, drugi svoj posao. Moraš da klimaš glavom i ćutiš.
Moraš da se oženiš/udaš- imperativ te čeka negdje oko tridesete. Svi se sikiraju za tvoje potomstvo i ti polako počinješ da razmišljaš o tome kako si sve morao, a malo šta želio.
Ipak, moraš, pa radiš sve da ne stršiš. Negdje tamo (ljudi to zovu kriza srednjih godina) shvatiš da je to stršanje zapravo življenje, al’ tad te svi gledaju kao ludaka. Pa riješiš da je kasno za tako nešto. Jer, ipak, svi kažu: moraš da se smiriš. Ispod moranja su uglavnom pritisnute želje. Nagnječene, ugruvane i umorne. U njima je i dalje snaga da se živi, sanja i voli. To je kliše, kažeš. Al’ nije smak svijeta što su tek sad shvatio da ne moraš da živiš kao što drugi kažu. U klišeima je nekad sva ljepota svijeta.
U ostvarenim snovima je sve smisleno. (Moraš samo da ih ostvariš). I to je jedino što moraš.
Autorka: Srbijanka Stanković (Blacksheep.rs)
