Kad vas slome, malo toga vam preostaje.
Pokupite se. Pokupite sve vaše komadiće. Srušenih snova, razbijenih iluzija, kurvinskih nada. Pokupite svaki razbijeni dio sebe tom umornom rukom koja drhti pred prizorom vlastitog raspada. Pokupite svaki komadić vaše razlomljene duše i čuvajte ga.
Jer što drugo možete?
Možete gledati u razbijenog sebe, tu na pločniku gdje se mrlje s asfalta miješaju s bjelinom vaših izgubljenih snova.Možete gledati razbijenog sebe, plakati, tugovati, očajavati…
Uvijek ste slobodni uzaludno tražiti krivca, tražiti uvijek pogrešnu žrtvu, a istovremeno i spremno pristati biti jedna.
Ili se možete “pokupiti”. Sastaviti. Namjestiti. Ispuniti.
Nemate puno opcija na dnu. Zapravo, dvije su. Umirati poluživ ili se odvažiti i “pokupiti” ono što je ostalo od vas. Možda se iznenadite količinom komadića koje biste u konačnici prikupili.
Da…Neki od njih su oštri, nepravilni, neugledni, bodu… Ali s nekim drugim komadićima savršeno se poklapaju. S nekim drugim, možda jednako odlomljenim, razbijenim i oštrim komadićima čine savršenu cjelinu. Savršenu priču.
Ne ostavljajte ništa svoje, nikom i nigdje. Za ništa. Ne ostavljajte ono što je odlomljeno od vas na putu. Nitko drugi osim vas samih ne zna koliko je ljubavi, nade, čežnje i snova utisnuto u svakom djeliću tog kaosa, tog spleta okolnosti koji sad beživotno leži ispred vas.
Život. Vaš život leži ispred vas. Nitko osim vas ne zna vašu priču. Nije li to dobra vijesti? Pa nitko vas neće znati, neće moći sastaviti tako dobro, tako čvrsto, tako smisleno kao vi sami.
Pokupite se.
(Iva M.)
